POD SUNCEM MEDITERANAErotska industrija često je uzima pod svoje, ali ona je ipak samo 'obično, jadno, malo drvo', možda upravo ono na koje je mislio Cesarić

Znate li koji je najstariji ljudski odjevni predmet? Pelene možda, koža, kožusi…? Neće biti. Najstarija odjeća naših predaka bila je smokva. Točnije smokvin list. Nosili su ga praroditelji Adam i Eva u Edenu, zemaljskom vrtu. U perivoju, koji im odredi Tvorac, nosili su ga da pokriju stidna mjesta. Da sakriju, a ne da zaštite.

Pogledajte sve one bezbrojne aktove majstora od antike naovamo, osobito one iz renesanse, kad se golo tijelo na velika vrata vratilo u umjetnička djela, pitajte sve one slikare i skulptore biblijskih, mitoloških i povijesnih motiva. Smokvin list je bio odjeća, skrojena po prvoj i posljednjoj modi sramežljivih. Recimo da to i nisu bili listovi već pregače, spletene od smokvina ili maslinova ili čak, manje vjerojatno - lozina lišća. Nevažno.

Kako god se uzme, smokva je postala i praodjeća i erotski simbol mada je tek pokrivala ono što na ljudskom tijelu suprotni spol najviše zanima. Tako je smokva ni kriva ni dužna zapravo otkrivala ono što je mislila da pokriva.

Svakako, i blizina ljudskih spolovila učini da je smokva poznata posvud, i u Starom i u Novom svijetu, na svim kontinentima i u svim vremenima, u svim epohama i nazorima, u svagdanjem, religijskom i mitološkom svijetu.

I njezino je drvo rasprostranjeno svuda, a njezin plod, kad se presiječe, također podsjeća na vulvu - nebrojene su knjige ispisane na tu temu, a teret te erotske slave, od naivne i estetske do ekspilicitne i vulgarne, smokva i danas hrabro nosi i zastupa gdje je ljudi cijene, uzgajaju i jedu.

Štoviše, ušla je nedvosmisleno i u repertoar pokaznih ljudskih znakova pa palac ruke uvučen između kažiprsta i srednjaka također znači figu, smokvu.

 

Erotska industrija često je uzima pod svoje, a ona je ipak samo “obično, jadno, malo drvo”, bezazleno i možda upravo ono na koje je mislio Cesarić u onoj svojoj čuvenoj pjesmi o voćki i kiši.

Iako joj je vrijednost kao hranidbene i ljekovite biljke uočena i hijeroglifima zapisana još u starome Egiptu te u zapisima ostalih starih civilizacija Sredozemlja, smokva se u legendama i mitovima opisuje, zacijelo zarad „sočnog“ izgleda svog ploda, prije svega kao simbol plodnosti i razmnožavanja.

(Pra)domovinom smokvi (Ficus carica L.) drži se Mala Azija, biblijski predjeli Sirije i Palestine, odakle je preko Crnog mora osvanula na obalama Grčke, gdje je jedna od glavnih namirnica u prehrani i sočan dar olimpijskim pobjednicima (predgrađe podno Atene zove se gle! – Suha smokva).

U „vječni“ Rim, gdje je smatrana svetim voćem, doplovila je preko Egipta na feničkim viševeslarkama i odatle krenula u osvajanje svijeta, jednako kao što to učini i cjelokupna mediteranska civilizacija, kultura i filozofija. Dakle, ništa bez Sredozemlja, gdje su djeca Mediterana, dakle, smokve, masline, loze, rogači, čempresi... sinonimi za ljeto i plodnost, dom kukaca i ptica, sjena umornima, odmor za oči.

Danas je poznato oko 600 različitih vrsta smokava, koje rastu kao veliki listopadni grmovi ili manja drva, a nazivaju se još i figa, smokvenica, smokvina, smoka, crna smokva, petrovka, petrovača, glušac, sikomora... Zarad posebnog okusa i bogate nutritivne vrijednosti smokva je omiljeno voće svim uzrastima, kao svjež plod, ali i u sušenom stanju te u prerađevinama.

Svježi plodovi imaju najviše vode, ali i cijelu skalu organizmu korisnih sastojaka, osobito za izmjenu staničnih tvari i razvijanje metabolizma - sve što povoljno djeluje na imunološki sustav, pomaže kod raznih upala, itd. itd – dakle, sve što od našeg organizma čini pravi mali „vitaminski festival“, u kojem prednjači kalij, ali su za sastav koštanog tkiva u organizmu jako važni i kalcij, magnezij, fosfor...

 

Izložena na daskama ili u vijencima na mediteranskom suncu, i kao sušena izuzetno je ukusna i cijenjena – takve su smokve bogate mikroelementom bakra, važnim za stvaranje crvenih krvnih zrnaca i sintezu krvnog pigmenta, važnog protiv slabokrvnosti i umora.

Uz grožđice i suhe šljive, i smokva nam je kao desertno južno voće pri ruci cijele godine. Od njega se pravi brze nepečene slastice, zamjena za slatkiše, mijesi se u pogačice pa se to na otocima, osobito na Visu zove hjib (hib), ikavizirani hljeb, koji se garnira s lovorovim lišćem i mamac su strancima, ali i domaćima. Hib je zaista brend, ravan drugima na Mediteranu. Dakako, u hjib (hib) od mljevenih smokava dozira se lozovača i razne trave, osobito koromač, da ukus bude pravi i jedinstven. Svojedobno su sve viške domaćice znale pripravljati ovu poslasticu.

Same suhe smokve mogu se puniti bademima ili orasima – nanizane u vjenčiće s lovorovim listom prepoznatljive su i omiljene kao jestivi specijaliteti. Štoviše, u nekim krajevima Dalmacije suhe smokve i lozovača, pa i rakija smokovača, predstavljaju tradicionalni znak dobrodošlice. Pa - dobro nam došli i neka to bude što češće!