Navodnjavanje je kontrolirano dodavanje vode zemljištu kako bi se potpomogao rast biljaka i u pravilu se obavlja kada nema dovoljno oborina. U narodu taj postupak uglavnom zovemo zalijevanje ili katkad natapanje.
U svijetu voda za navodnjavanje obično potječe iz površinskih voda (rijeka, jezera ili akumulacija), iz podzemnih voda (bušotina ili bunara) ili iz vrela novijeg vremena kao što su pročišćena otpadna voda ili desalinizirana voda, a cijena joj je obično tek djelić cijene vode koja se koristiti u kućanstvu.
Suša zna pogoditi svaki kutak svijeta. Zna snaći svaki kraj Lijepe naše i ponekad prepoloviti urod žitarica, uljarica ili šećerne repe. Ali, na Jadranu, suša je redovita pojava svake godine jer je takva naša mediteranska klima. Nema ljeta da se list masline ne skupi, a plodovi ne smežuraju od suše. I to se redovito događa, unatoč tome što imamo izvora vode napretek.
Ravni kotari uokvireni su Zrmanjom i Krkom. Južnije imamo Jadro, Cetinu i Neretvu. Ogromna je to količina vode od koje se tek djelić zahvati i koristi, a brojni kubici svake sekunde idu u more. K tomu treba dodati i brojne manje izvore, kao što su Rijeka dubrovačka, Ljuta, Vrljika ili Žrnovnica.
Tu su još i podzemne vode kojih mjestimično ima obilato. S djelićem te vode moglo bi se u Dalmaciji izdašno natapati sve obradive površine, i vinograde, i maslinike, i agrumike, i povrtnjake. Što je to što bi se trebalo učiniti da bi se voda dovela tamo gdje je najnužnija? Treba donijeti odluku.
Od Dioklecijana do EU-a
Navodnjavanje nije nikakva novotarija ili moda. Navodnjavanje je staro koliko i drevne civilizacije, pa nije pretjerano pitanje jesu li te civilizacije stvorile navodnjavanje ili je navodnjavanje stvorilo civilizacije.
Jer sve su ga redom poznavale i prakticirale kao, primjerice, drevni Egipat i Kina koristeći akumulacije, nasipe i kanale za navodnjavanje. Stari Rim gradio je akvadukte za prijenos vode iz otopljenog snijega u Alpama u gradove i mjesta u dolinama. Ova se voda koristila za piće, pranje i navodnjavanje.
Je li baš takav kolosalan akvadukt dug 9,5 km, dimenzija protočnog dijela kanala 60x120 cm, trebao Dioklecijanu za piće i pranje stanovnika palače? Nije li odgovor u riječima kojima se graditelj akvadukta zahvalio na molbi da se vrati na carsko prijestolje: "Kad biste mogli vašem caru pokazati kupus koji sam svojim rukama posadio, on se definitivno ne bi usudio predložiti da mir i sreću ovog mjesta zamijenim olujama nikad zadovoljne pohlepe", odgovorio je Dioklecijan.
Tko god je ikad oko Splita sadio kupus, zna što mu znači zalijevanje u prvih par tjedana nakon sadnje. Osim carske palače, akvadukt je vodom opskrbljivao okolna naselja i gospodarske posjede uzduž trase vodovoda. Oko četiristo godina prije splitskog sagrađen je vodoopskrbni sustav Salone, uključujući akvadukt dužine oko 5 km od izvora do Salone, koji je sedam stoljeća vodom opskrbljivao Salonu i gospodarske posjede u njezinoj blizini.
Napredak u tehnologiji početkom dvadesetog stoljeća donio je svijetu velike promjene u poljoprivredi i navodnjavanju. Električni i motori s unutarnjim izgaranjem počeli su pogoniti pumpe i tlačiti vodu kroz cijevi do njiva i nasada kao nikad prije.
Danas više od 40 % korištenja vode u EU-u je za poljoprivredu, a većina je zahvata slatke vode za poljoprivrednu upotrebu u južnim zemljama EU-a, posebice u Španjolskoj i Italiji. To su one zemlje koje uzgajaju iste kulture koje i mi na Jadranu proizvodimo i čijim proizvodima bismo mi, suhim ratarenjem ili zalijevanjem vodom iz kućnih špina s cijenom po zlato, trebali konkurirati!
Hrvatska traži "krajnjeg korisnika"
Gdje je naše mjesto, mjesto Hrvatske, na toj civilizacijskoj ljestvici navodnjavanja? Hrvatska još traži "krajnjeg korisnika".
Oni malo zločestiji mogli bi reći da je "krajnji korisnik" izraz koji su skovali donositelji odluka kako bi njegovim navodnim nepostojanjem opravdali svoje nečinjenje.
Kao da nije opće poznato da je svaka infrastruktura, pa i infrastruktura za navodnjavanje, u stalnoj interakciji s prirodnim okruženjem, ljudima i njihovim potrebama. Pojednostavljeno, ako krajnjeg korisnika sad nema ili je slabašan, dovedi jeftinu poljoprivrednu vodu i bit će ga!
Ima li igdje na svijetu, u zemljama mediteranske klime, jedan dobar komad zemlje koji ima vodu za navodnjavanje, a da taj komad nije obrađen? Ja ne znam za takav slučaj. Ali znam, kao i vi, više primjera gdje je voda od pustinje napravila plodne njive i nasade.
Je li tamo u nekoj španjolskoj, turskoj, arapskoj ili izraelskoj pustinji ili pustopoljini bilo naprednih svjetski poznatih voćara ili povrćara pa su im vlasti zato dovele vodu za navodnjavanje? Jasno da nije.
U najboljem slučaju bilo je tamo nešto nomadskih stočara u stalnoj potrazi za malo ispaše. Napredna poljoprivreda slijedi nakon dovođenja vode za navodnjavanje, a ne obrnuto. Jednako tako, ima primjera napuštenih dobrih poljoprivrednih tala samo zato što nemaju pristup vodi za navodnjavanje, ali za takav primjer ne trebate ići daleko po svijetu.
Je li graditelj kineskog Dujiangyan sustava za navodnjavanje 256. prije Krista vidio današnju generaciju Kineza kao krajnjeg korisnika (jer taj se sustav koristi sve do dandanas)? Jesu li graditelji splitskog akvadukta vidjeli kako kroz obnovljeni akvadukt u Split teče voda petnaestak stoljeća kasnije?
Kad se meliorirala dolina Neretve, malo tko je od današnjih "krajnjih korisnika" našeg najproduktivnijeg poljoprivrednog prostora bio rođen. Ili, još slikovitije, kad su Dubrovčani gradili gradske zidine, jesu li na zidinama umjesto tuđina koji ih opsjedaju vidjeli gomilu mirnih stranaca kako strpljivo stoje u redu čekajući da plate ulaznicu od 250 kuna za šetnju zidinama?
Ako odlučimo učiniti ništa…
Složit ćete se, kad odlučujemo hoćemo li nešto napraviti, nije lako pogledati u budućnost i znati što će biti sutra. No, ako odlučimo ništa ozbiljno učiniti po pitanju navodnjavanja, pogotovo u ovo vrijeme klimatskih promjena, prilično je jasno što će sutra biti od naše jadranske poljoprivrede.
Teško da će je biti. Očekuje se da će klimatske promjene uzrokovati još neredovitije, a obilnije kiše, što će dodatno povećati sušna razdoblja, uz povećanje potražnje za vodom iz cijevi potrebnom za rast poljoprivrednih kultura.
Hoće li se naći mudar, odvažan i dalekovidan političar koji će se zauzeti i koji će odlučiti navodniti Hrvatsku, posebno navodniti Dalmaciju jer je tu voda najpotrebnija? Ili barem jedan njezin djelić. Ne trebamo sve odjedanput, ali učinimo barem nešto.
Na primjer, dovedimo vodu za potrebe poljoprivrede na otok Vis, neka je bude dovoljno za velike plantaže loze, masline, limuna i naranača. Napravimo od Visa raj na zemlji, usred Jadrana, s kulturama koje dokazano sve mogu tamo lijepo rasti. Ili, dovedimo je na Šoltu, čije maslinovo ulje blista na svjetskoj sceni, samo ga nema dovoljno.
Dovedimo je na otok Brač, naš ponajviše maslinarski otok. Dovedimo je na Hvar, eto, neka bude baš Hvar, koji je od starogrčkih vremena kolijevka dalmatinske najnaprednije poljoprivrede; neka jedan naš otok bude primjer za sve otoke, a Hrvatskoj i potomcima onog koji to odluči na diku.
Samo je dovedimo. Gdje god. Donesimo tu odluku.