Pronašli smo najbolju šalšu od pomidora, ma evo ako nije na svijetu, onda je na Mediteranu. I nek svi znaju, dolazi nam s Brača. Da, da, i Talijani su joj na međunarodnom gastronomskom natjecanju zatepali, kada su je onako bokun stavili pod nepca.
Prvo su sto posto promislili "a neš' ti šalše, neš' ti velikog umijeća", ali kada su probali, pa oćutili nešto u njoj skriveno, neko čudo, izustili su samo "mamma mia", ovo je prva nagrada!
Ali i početak lijepe priče o učenicima Srednje škole Brač iz Supetra, koji su je u školskoj kuhinji osmislili, pripremili i prezentirali na natjecanju.
Onda, a što vi u šalšu stavljate da tako fino cvrkuće? Pitanje smo postavili supetarskim učenicima koji su svoju šalšu, nazvanu Ka' nonina, brendirali kroz projekt školske Zadruge Lumbrela.
Prešišali su i zadrugare iz Vlaka u snijegu, ma i one iz Družbe Pere Kvržice. Otišli su korak dalje storivši brend deliciju, koji su u sklopu nagrađenog školskog projekta ubacili u posudice, sve to digitalno i marketinški obradili, proizvod pripremili za tržište, izreklamirali ga, pa s cijenom i računom ponudili auditoriju.
- Onaj tren kada na Facebooku i Instagramu škole objavimo da je počela priprema nove količine "Ka'nonina" šalše, sa svih strana počnu nam pristizati narudžbe. I tako naša šalša na sve moguće načine odlazi u Split, Rijeku, Zagreb.
Voza se trajektima, ide autobusima našim studentima, autima, kombijima, u kuferima, paketima. Ulazi onda u pašte, u juhe, točeve, na pizze, u nediljne ručkove. Ma da je još tri puta više napravimo, to bi u pet minuti nestalo. Uvik im je fali – kažu nam mladi zadrugari.
Tajna je u vareniku. U prvom zaštićenom bračkom proizvodu napravljenom od reduciranog vinskog mošta, koji se oduvijek čuva u bračkim konobama. Ta njegova slatkoća, taj okus karamele, to je ono što ovoj šalši daje ono "mmmm" na kraju.
Ljudi u šalšu znaju stavljati šećer, med, cimet, šljive, neki malo prošeka... Ali sve vam je to ništa naspram varenika, onog najboljeg od zrele bobe koji se mukotrpno stvarao nakon sati i sati kuhanja.
Od prije nekog vremena Supetrani su ga i zaštitili.
- Sve je počelo prije tri godine kroz projekt Mediterranean Diet, promociju mediteranske kuhinje uz partnerstvo županijske Javne ustanove RERA S.D., te uz financijsku pomoć europskih fondova. U nizu održanih radionica sudjelovali su i naši učenici koji su potom došli na ideju osmisliti projekt bračke šalše.
Povezali su tradiciju i moderno, kuhinju naših starih, varenik, naše ljekovite biljke, plodove polja. I sve to utkali u staklenke, samu, čistu prirodu. Konzervansa u ovoj priči nema - vele profesorice Maja Terzić, pokretačica projekta i upraviteljica zadruge, te njena zamjenica Nera Nejašmić.
Kada bi parafrazirali Konstraktu, onda bi rekli šalša mora biti najbolja, biti najbolja, a da bi bila najbolja ne smije se pustiti na miru. To bi vam značilo da je se svako malo mora cimnuti kuhačom, malo provrtiti polako, lagano.
A to opet znači da kraj nje u onom njenom finišu, kaže profesor kuharstva Zvonimir Ljaljić, zadrugarska ruka mora bdjeti nad velikom tečom. Teča u kojoj se šalša krčkala tijekom našeg posjeta je velika, ali kažu nama učenici ima i ona još veća, tolika da se u nju skuva barem jedno 30 i više kilograma gušta i šušta.
-Pome s domaćeg OPG-a, maslinovo ulje, kadulja, češnjak, origano, timijan, lovor, sol, papar i njegovo kraljevstvo varenik. To je ta naša "Ka' nonina" divota. Tajna dobre šalše je i u načinu kuvanja, znači teča se nikada ne stavlja cijela na ploču, nego onako malo sa strane.
Ono sve ka da neće, ali oće na kantun. Bolji je veliki lonac da se lipo smjesti, i neka se onda polako kuha jedno tri, četiri ure. Ne smije biti tekuća, ne smije biti puno gusta. Neka bude onako ka gušća.. Ka kako su naše stare žene radile.
Opet neko voli skidat kožicu s poma, nekome ne smeta, mogu se dobro i propasirat pa šta ostane, ostane. Mi kad kuvamo šalšu za veliku narudžbu onda lonac na štednjaku stoji 14 sati.. I ako su učenici i nastavnici na satu, onda svako malo dođe čistačica i zavrti kutlačom - priča prof. Ljaljić.
Svi u školi idu zajednički, i svi žele da to što rade bude najbolje tako da svatko pomaže kada ustreba. Ali nije samo ponoć u pitanju, temelj cijele priče je edukacija u kojoj zadrugari teoriju pretaču u praksu. I od početka do kraja sudjeluju u procesu. Znači od nabavke rajčica, koje bi se uskoro trebale početi saditi u školskom vrtu, pa do izdavanja računa.
Misli se tu o svemu, namirnice se skupljaju kada im dođe sezona, pohranjuju se u školskim frižiderima tijekom zime, ljekovito bolje se suši, čuva. I onda se čeka trenutak oglašavanja nove sezone šalše na koje cijeli Brač skače u tren. Psssst, ekskluzivno saznajemo bit će to skoro. Stoga pratite školske objave kako ne bi zakasnili.
-Imamo dvije veličine, studentsku posudicu od 400 grama i obiteljsko pakiranje od 720 mililitara. I dok naši kolege zadrugari šalšu kuhaju i spremaju u sterizirane staklenke, mi za to vrijeme radimo njen vizualni identitet, naljepnice, reklamni materijal. Ostali dio zadrugara onda kreće s promocijom na društvenim mrežama, zaprima narudžbe, pregledava rezervacije.
Prodaju rade učenici koji pišu račune i brinu se o dostavi. To je poduzetništvo koje učimo u praksi i sve nam je to jako zanimljivo – kažu nam zadrugarke Magdalena Martinović i Nera Mandić, učenice drugog razreda.
Naravno, naravno, stiže i novac koji se potom koristi za razne školske projekte. I o njima ponešto saznajemo, profesorice nam vele kako u planu imaju još toliko puno toga. I kako zadrugari nestrpljivo čekaju start.
- Namjeravamo pokrenuti proizvodnju balzama za usta, krema, mlijeka za tijelo, maski za kosu. Sadit ćemo sami i konzervirati ljekovito bilje. I još puno toga. Igramo se, učimo, uživamo, educiramo, provodimo samoodrživost, pripremamo nove generacije za tržište rada, razvijamo kreativnost i duboko vjerujemo i poštujemo ono što su nam naši stari ostavili – vele nam profesorice Maja i Nera.