Vino je pri kraju, a voštanice dogorijevaju. Brzo će ponoć. Narod se razilazi. Gotova je najneobičnija izložba što ju je svijet umjetnosti ikad vidio.
Mate Lasić zatvorio je vrata svoje izbe i odahnuo. Nije mu, istina, mrsko što se na ovo dao nagovoriti, ali je ipak sretan što je napokon sve prošlo. Zapalit će još jednu cigaretu i prepustiti se mislima. Crnim, jer u njega drukčijih i nema.
- Kad je sve crno ništa se drugo ne vidi, a ovaj svit, ovakav kakav je, ne valja pod svitlo stavljat, jer kad ga osvitliš, onda ti postaje jasno koliko je to promašeno misto i koliko je u njemu teško bit čovik - govori.
U Konjskom smo. Tamo Mate pušta bradu. Kaže kako mu je cilj da do poda dođe, da njome može cipele kao špigetama zavezati. Da ga ne poznamo, smijali bismo se. A...