U atriju Meštrovićevih Crikvina – Kaštilca, u četvrtak, 21. rujna, točno u podne bit će otvorena izložba u povodu 140. obljetnice rođenja Ivana Meštrovića pod nazivom "Tajni život skulpture: Meštrovićeva djela na fotografijama Zorana Alajbega". Riječ je o 28 fotografija, veličine metar puta metar i pol, autora Zorana Alajbega nastalih u protekla dva desetljeća, a koje su isključivo vezane za skulpture Ivana Meštrovića.
Fotograf Alajbeg napravio je više od 3500 fotografija Meštrovićevih djela po narudžbi Muzeja Ivana Meštrovića za fotografski arhiv, a na svjetlo dana ovom izložbom izlaze najposebnije od njih koje svjedoče koliko Meštrović inspirira druge umjetnike na stvaranje novih umjetničkih djela. Osim toga, one donose i sasvim novi pogled na neka od najpoznatijih djela.
Zoran Alajbeg pripada generaciji splitskih fotografa stasalih na prijelazu iz osamdesetih u devedesete godine 20. stoljeća pod okriljem Fotokluba Split koji je, okupljajući profesionalne fotografe i amatere, i u prethodnim generacijama dao velika imena splitske i hrvatske fotografije.
Alajbeg se okušao i u drugim vidovima fotografije te je izlagao i izvan tematskog okvira fotografiranja hrvatske kulturno-povijesne baštine, ali je na tom polju stekao zavidnu reputaciju. Još važnije, u toj samo naizgled primijenjenoj fotografiji pronašao je svoju strast i dosegnuo visoku umjetničku razinu interpretacije.
- Prateći kustosku koncepciju, svojim senzibiliziranim pristupom Alajbeg je zabilježio ono neuhvatljivo − čuvstvenu komponentu ženskih aktova, uzvišenu spiritualnost religioznih motiva, ili pak individualne značajke portretiranog subjekta, kaže autorica izložbe i kustosica Zorana Jurić Šabić - Iako su fotografije rađene po narudžbi te za specifičan projekt, Zoran je umjetnik iznimna senzibiliteta kojem ne trebaju naputci – njegova fotografija je izvanredna nadogradnja uobičajenom promatranju skulpture.
No osim naručenih projekata Alajbeg bilježi Meštrovićeva djela i samostalno, kao što su primjerice javni spomenici, prenoseći fotografijom vlastitu impresiju dobro nam poznatih javnih skulptura.
Posebna suradnja
- Alajbeg prepoznaje da je Meštrović kipar osjećaja te svojim fotografskim pristupom pojačava sve one misli i emocije koje su, usudimo se pretpostaviti, bile utkane u kiparevo stvaranje, dodaje kustosica izložbe koja će ostati otvorena sve do 29. listopada - Zoranov izniman senzibilitet omogućuje da rakursom i svjetlom pokaže upravo ono bivanje ispod površine u kojemu skulptura započinje sasvim novi život.
I iako fotografija nikad neće zamijeniti neposredni doživljaj kiparskog djela u svoj punini njegova volumena i prostora koji zauzima, fotografija Zorana Alajbega ostaje kao snažan memento na njega i emociju koju smo osjetili u trenutku neposrednog dodira s umjetničkim djelom. Kao i Meštrovićevo stvaralaštvo, Alajbegova fotografija ima dimenziju dugog trajanja, kaže Zorana Jurić Šabić.
Fotografiranje skulpture prisutno je gotovo od samih početaka i izuma fotografije kao medija u prvoj polovini 19. stoljeća. Prve fotografije mramornih poprsja na neutralnoj, tamnoj pozadini nalazimo u opusu jednog od pionira fotografije Williama H. Fox Talbota, a važnost fotografske slike u afirmaciji medija i percepciji kiparskog djela uočio je i jedan od utemeljitelja discipline povijesti umjetnosti, Heinrich Wölfflin, koji je od 1891. godine objavio niz članaka posvećenih analizi načina fotografiranja skulpture, ističući prednosti i nedostatke pojedinih fotografskih pristupa.
Složenosti zadatka svođenja trodimenzionalne skulpture na dvije dimenzije fotografske slike bili su svjesni mnogi veliki kipari kraja 19. i početka 20. stoljeća, August Rodin, Constantin Brâncuşi, Medardo Rosso i drugi, te su često ostvarivali dugotrajnu suradnju s fotografima koji su njihov rad znali najbolje prikazati plošnom slikom.
August Rodin, veliki uzor Ivanu Meštroviću, znao je važnost fotografije u dokumentiranju, ali i predstavljanju i afirmaciji svoga kiparskog opusa, te je još od 1870-ih godina koristio fotografiju u svojoj umjetničkoj praksi, i sam aktivno sudjelujući u sve slobodnijim kompozicijskim i svjetlosnim rješenjima fotografija svojih djela.
Ivan Meštrović, svjestan suvremenih zbivanja u europskim umjetničkim i kulturnim krugovima, u kolegijalnom odnosu s Rodinom nom za svog boravka u Parizu početkom 20. stoljeća, i sam je vrlo rano shvatio važnost fotografije u promoviranju svog opusa i proširivanju spoznaja o skulpturi kao mediju.
Fino prožimanje
Meštrović je minuciozno, još od prvog desetljeća 20. stoljeća, gradio fotografski arhiv svojih djela, od kojih su nam neka danas poznata samo zahvaljujući fotografijama. Među autorima koji su fotografirali Meštrovićeve skulpture je i Eugène Druet, jedan od omiljenih Rodinovih fotografa na prijelazu stoljeća.
- Fotografiranje kulturne baštine primijenjena je grana fotografije u kojoj je Zoran Alajbeg pronašao svoj umjetnički nerv i iskazao izniman senzibilitet, kaže Sandi Bulimbašić, suradnica na izložbi "Tajni život skulpture: Meštrovićeva djela na fotografijama Zorana Alajbega" - Fotografiranje skulpture u opusu Zorana Alajbega fino je prožimanje dokumentarnog i umjetničkog pristupa koji zahvaljujući njegovu senzibilitetu, ali i širem kulturnom kontekstu kojemu pripada, te zavidnim ovladavanjem svim tehničkim izazovima koje nameće fotografiranje skulpture, pridonosi formiranju našeg znanja o Meštrovićevu djelu.
Ime Zorana Alajbega nedvojbeno će ostati upisano uz već priznata imena splitskog kruga fotografa Nenada Gattina, Zvonimira Buljevića, Ante Verzottija, Živka Bačića, koji su se fino nijansiranim individualnim poetikama i senzibilitetom istaknuli na polju fotografiranja umjetničke baštine. Alajbegov prepoznatljiv individualni pristup fotografiranju skulptura Ivana Meštrovića ostat će trajan doprinos afirmaciji i recepciji Meštrovićeva djela u zemlji i inozemstvu, dodaje Sandi Bulimbašić.