Zadobio je petnaest uboda nožem i uspio uteći grobaru s lopate, a onda je o tome napisao knjigu pod naslovom ‘Nož‘

Salman Rushdie napadnut je dvanaestog kolovoza 2022. godine malo prije jedanaest sati ujutro, tek što se popeo na pozornicu amfiteatra u ljupkom gradiću Chautauqua, da bi tamo održao govor o važnosti inicijative Henryja Reesa i njegove supruge Diane Samuels koji su utemeljili utočište za pisce progonjene u svojim zemljama. Na njega je iz gledališta nasrnuo Hadi Matar, 24-godišnji Amerikanac libanonskog porijekla, rođen u Kaliforniji, a odrastao u New Jerseyu. Napad je trajao dvadeset sedam sekundi, a Rushdie je zadobio petnaest uboda nožem u oko, vrat, grudi, trbuh i ruku do trenutka kada je Henry Reese zajedno s ljudima iz publike uspio sputati napadača. Među građanima koji su htjeli poslušati govor velikog pisca zatekla su se i dva liječnika koja su mu pružila prvu pomoć, a zatim je helikopterom prebačen u bolnicu. Ni brzina transfera ni vrhunske kompetencije zdravstvenog osoblja nisu se činile dovoljnima da bi spasile život izmasakriranom 75-godišnjem autoru. I najveći optimisti plašili su se prognozirati sretan rasplet, no on se nekim čudom ipak dogodio. Naš žovijalni narod rekao bi da je Rushdie uspio uteći grobaru s lopate.  U travnju ove godine o tome je napisao knjigu pod naslovom „Nož“ koju odnedavno možemo čitati u prijevodu Barbare Šarić, u izdanju V.B.Z.-a.

Po vlastitom priznanju, Hadi Matar pročitao je samo nekoliko stranica proze autora iza kojega je zamašan opus od trinaest romana, deset knjiga eseja, tri memoarska sveska i dva dječja naslova. No i to mu je bilo dovoljno da „shvati“ kako se radi čovjeku koji zaslužuje smrt. On, naravno, nije prvi (a bojim se da neće biti ni zadnji) u dugome nizu zatrovanih bijednika koji su „zaključili“ isto, ohrabreni prvo fatwom ajatolaha Ruhollaha Homeinija, a onda i harangom koju su protiv pisca vodile (i još uvijek vode) stotine islamističkih manijaka. Desetak godina Rushdie se potucao kojekuda po Velikoj Britaniji, uživajući policijsku zaštitu koja mu je, doduše, sačuvala život, ali je usput zatukla i zadnje tragove ne samo njegove privatnosti, nego i slobode. Kroz to vrijeme, s različitih strana stizali su mu gromki izrazi iskrene potpore, ali nije manjkalo ni onih koji su glasno ispovijedali svoje duboko uvjerenje kako je Rushdie sam kriv za ono što mu se dogodilo.

Salman Rushdie: "Nož" (V.B.Z., Zagreb)

Sit tavorenja u ilegali, pisac će se početkom milenija preseliti u New York i tamo pokušati nastaviti s normalnim životom. Dvadeset dvije godine kasnije, i njemu i njegovim čitateljima činilo se da je u tome uspio. A onda će ga u uspavanom gradiću napasti mladić iz New Jerseya.

Hadi Matar potrošio je nekoliko minuta ili, u najboljem slučaju, nekoliko desetaka minuta da bi se obavijestio o čovjeku koji, po njegovom uvjerenju, zaslužuje smrt. Rushdie, pak, od kolovoza 2022. ne prestaje razmišljati o razlozima koji su klinca iz New Jerseya pretvorili u koljača. I sva je prilika da će tim pitanjem ostati zaokupljen do kraja života. Odgovoru se možda najviše približio kad je osvijestio činjenicu da većina sličnih, religijom motiviranih ubojica za sobom nije ostavila ni supruge ni ljubavnice. „Možda je usamljenost napadača preduvjet za njihovu spremnost na takav čin. I možda si, dragi U., (tako ga, naime, autor u knjizi oslovljava) pripadnik te grupe samotnih ubojica.“ Možda je, dakle, stvar u tome da je i Matar imao hungry heart o kojemu pjeva Bruce Springsteen, veliki sin New Jerseya, da ga je zbog toga izjedala gorčina, pa je onda, pogonjen kampanjom radikalnih islamista, u velikome piscu prepoznao krivca za svoje muke.

„Nož“ je u tom smislu ne samo najbolja, nego i jedina moguća osveta napadaču. Jer, premda se bavi pokušajem ubojstva i višemjesečnom agonijom zacjeljivanja rana, ovaj se libar prije i poslije svega može, ustvari mora, čitati kao topla ljubavna priča koju nam pripovijeda sretno čeljade. Čovjek koji je itekako bio u pravu kada je, neposredno nakon napada na redakciju satiričkog lista Charlie Hebdo, napisao sljedeće retke: „Religija, drevni oblik nerazumlja, u kombinaciji s modernim oružjem postaje stvarnom prijetnjom našim slobodama. Religijski je totalitarizam doveo do ubojite mutacije u srcu islama čije smo tragične posljedice danas vidjeli u Parizu. Stojim s Charlie Hebdoom, kao što bismo morali svi, u obranu umjetnosti satire koja je oduvijek sila u borbi za slobodu, a protiv tiranije, neiskrenosti i gluposti. ‘Poštovanje religije‘ postalo je šifrom za ‘strah od religije‘. Religije kao i sve druge ideje zaslužuju kritiku, satiru i, da, naše odvažno nepoštovanje.“

Sjetite se sintagme odvažno nepoštovanje kad god vam netko počne trubiti o ugroženim svetinjama.