Ticker 1

Prijelomna vijest

Ticker 2

StoryEditor
KnjiževnostLibrofilija

Totalno drukčiji od drugih krimića

Piše Ivica IVANIŠEVIĆ
13. ožujka 2020. - 16:10
Hideo YokoyamaBUNGEISHUNJU LTD

Hideo Yokoyama (1957.) rijedak je primjer pisca koji bi mogao voditi radionice kreativnog umiranja. Njega je, naime, zbog iscrpljenosti prouzrokovane agonijskim pisanjem bez predaha svojedobno pogodio srčani udar.

Ovaj čovjek samurajske radne etike prvo je bio istraživački novinar. U svijet književnosti ušao je prije dvadesetak godina zbirkom kriminalističkih priča, a “Slučaj 6-4” (hrvatski prijevod ne s izvornika, nego s engleskog jezika potpisuje Mirjana Čanić) njegov je šesti roman koji je samo u Japanu prodan u milijun primjeraka, da bi potom postao i vrlo uspješan izvozni proizvod. Toliko uspješan da se diljem svijeta o Yokoyami počelo govoriti kao o najznačajnijem autoru u niši krimića nakon Stiega Larssona. Pa jesu li ti komplimenti utemeljeni?

Izvan svake sumnje, jesu, premda je teško i zamisliti dvojicu autora koji se više razlikuju od Japanca i Šveđanina. Larsson je pisao romane oštre društveno-kritičke inspiracije, koji su razotkrivali mračne strane jedne naoko besprijekorne demokracije kao što je švedska.

Yokoyama je, pak, lišen čak i trunčice ambicije da demontira ovaj ili onaj socijalni problem; on je sav zaokupljen unutarnjim previranjima svoga glavnog junaka, ali i suptilnim psihološkim nijansiranjem bogatog ansambla pratećih likova. Unatoč svemu, na neki paradoksalni način “Slučaj 6-4” može se (zapravo, mora se) čitati kao razorno svjedočenje o mizoginom, kastinskom društvu koje de jure jest demokratsko, premda se de facto u mnogočemu doima kao puki relikt neke medievalne despocije.

No, krenimo redom. Glavni junak je Jošinobu Mikami, sredovječni policajac koji je nedavno postao šefom odjela za odnose s medijima u prefekturi, što mu je jako teško palo, jer mu je detektivski posao neusporedivo draži od dosadnog uredskog. On je ružan muškarac blagoslovljen ljubavlju supruge koja je bila i ostala prava ljepotica. Jedina kći ovoga para povukla je, izgleda, očeve gene i gorko pati zbog svog izgleda. Patnja ju je na koncu potaknula da pobjegne od kuće. Mikami i supruga već mjesecima obilaze mrtvačnice u različitim gradovima, gdje god pronađu leš neke tinejdžerice čiji identitet nije ustanovljen.

Osim što mu se raspada privatni život – jer nije samo izgubio kćer, polako gubi i suprugu, koja se povlači u sebe opsesivno iščekujući telefonski poziv svoje mezimice – i na poslu polako počinje gubiti konce. S novinarskim zborom je u zavadi jer je, slušajući nalog svojih šefova, odbio otkriti im identitet trudnice koja je automobilom pregazila čovjeka.

K tome, posjet prefekturi najavio je komesar iz Tokija, što se među tamošnjim policajcima shvaća dramatično kao da je sam car poželio počastiti ih svojim posjetom. Komesar stiže da bi uvjerio javnost kako policija ne odustaje od rješenja četrnaest godina starog slučaja 6-4, niti to namjerava učiniti. Radi se, naime, o otmici sedmogodišnje djevojčice koja je zaključena njezinom smrću, a počinitelj sve do danas nije otkriven.

Visoki gost htio bi se susresti sa žrtvinim ocem i od toga napraviti omanju medijsku predstavu, no cijela stvar se zakomplicira kad otac to odbije. Zašto je baš sada, nakon tolikih godina, taj nesretni čovjek odlučio okrenuti leđa policiji? – upitat će se Mikami. A dok bude tragao za odgovorom, otkrit će kako istraga nije bila ni izbliza tako besprijekorna kako su je policijski šefovi predstavljali.

“Slučaj 6-4” djelo je iz podžanra romana policijske procedure, što će reći da se istražnom rutinom bavi s dokumentarističkom preciznošću, pružajući usput uvid u jedinstveni, iznimno komplicirani ustroj japanskog sektora unutarnje sigurnosti. Što Yokoyama detaljnije predočava taj zakučasti sustav, to dublje ulazi u centrifugiranu psihu svoga junaka koji se našao u žrvnju između pokornosti i moralne dužnosti.

Ovaj libar ima skoro 600 stranica gustoga sloga, nema skoro ništa što biste očekivali od čestita krimića, oskudijeva čak i leševima, ali svejedno tjera na kompulzivno čitanje. Jedino što vam može usporiti probijanje kroz priču jesu japanska imena koja je prokleto teško popamtiti. Uostalom, evo primjera: “Mikami ih je samo ovlaš pogledao dok je žurio prema stubama, ali kad je stigao do Akamina ureda, kauči su već bili zauzeti namrštenim licima. Akama, Širota, Iši. I zapovjednik divizije Ikoma, iz unutarnje kontrole. Mikami je napola očekivao da će ondje biti i Futavatari, ali nije ga bilo na vidiku. To je presudilo. Doista je djelovao prema izravnim uputama zapovjednika Cuđiućija.”

No, to je otprilike i jedina sitničava primjedba koje se ovaj recenzent može dosjetiti.•

#LIBROFILIJA HIDEO YOKOYAMA#IVICA IVANIšEVIć

Izdvojeno