Evelyn Waugh i Graham Greene bili su prijatelji još od studentskih dana, obojica će kasnije konvertirati na katolicizam i postati slavni romanopisci. Waugh je uživao reputaciju tvrdokornog, dogmatičnog, neki će čak reći i fanatičnog vjernika. Rado se prepričava anegdota kad ga je u audijenciju primio papa Ivan XXIII. Pisac se toliko zanio u svojoj nepopustljivoj kritici duha reformacije da ga je Sveti otac morao na trenutak prekinuti opaskom: „Znam, i ja sam također katolik.“ Greeneov odnos prema Svevišnjemu bio je, pak, kudikamo složeniji, pa i konfliktniji. Sâm Waugh volio ga je zadirkivati kako je sva sreća što Boga ima jer bi inače Greene bio kao Laurel bez Hardyja. No bez obzira na sve, a na užas obojice, o Waughu se govorilo (i još uvijek govori) kao o velikom romanopiscu koji je slučajno katolik, dok je Greene bio (i ostao) na glasu kao katolički romanopisac. Činjenica što se u zrelim godinama deklarirao kao „katolički agnostik“ nije mu puno pomogla da sa sebe zbaci neželjenu etiketu.
Svoj zamašni opus on je dijelio na zabavne i ozbiljne romane. Prvi su koketirali s nekim od popularnih žanrova iz niše trivijalne književnosti, osobito s trilerom, a drugi su bili zaokupljeni konačnim pitanjima u najbližem susjedstvu vjere, koji su s puno, dapače, previše slobode i pretjerivanja okarakterizirani kao katolički. No i u takozvanim zabavnim i još takozvanijim ozbiljnim romanima Greene se bavio istim, opsesivnim temama: tjeskobom i osjećajem krivnje.
„Kraj ljubavne afere“ iz 1951. godine obično se drži njegovim najkatoličkijim romanom. Iz naše, suvremene perspektive, dok na trgovima kleče Marijini ratnici promičući izvanbračnu čistoću kao trgovački putnici deterdžent, to se može činiti malo čudnim. Naime, ovaj libar nije čak ni priča o ljubavnom trokutu, nego o četverokutu. Maurice je osrednje uspješan pisac, zarađuje dovoljno za skroman život, ima pristojnu reputaciju, ali još uvijek ne i masovnu publiku. Henry je srednje rangirani javni službenik s lijepim izgledima za napredovanje, oličenje pouzdanosti, solidnosti, ali i dosade. Svatko pametan bi ga birao za zaposlenika, ali nitko čak ni za prijatelja, a kamoli tek za ljubavnika.
Sarah je njegova supruga u koju će se Maurice neutješno, ali uspješno zaljubiti. Uspješno utoliko što njegova ljubav neće ostati neuzvraćena, ali će se njihov odnos vremenom gadno zakomplicirati. Četvrti kantun zatvara Richard, neka vrsta ateističkog misionara posvećenog preobraćenju vjernika, koji će se također zaljubiti u Sarah. Sva trojica na koncu će je izgubiti (nemojte me, molim vas, optuživati da sam vam upravo spojlao libar, to je uradio sâm Greene stavljajući mu naslov „Kraj ljubavne priče“), jer će se ona vremenom preobratiti u katolkinju.
„Ne možeš dvogodišnje dijete doživotno obilježiti s malo vode i molitvom, pomislio sam. Počnem li vjerovati u to, počet ću vjerovati u tijelo i krv“, kaže na jednom mjestu srditi Maurice da bi se onda ovim riječima obratio Svevišnjemu u kojega ne vjeruje: „Nisi je posjedovao sve te godine: ja sam je posjedovao. Ti si na kraju pobijedio, ne moraš me na to podsjećati, ali nije me varala s Tobom dok je ležala ovdje sa mnom, na ovom krevetu, s ovim jastukom na leđima. Dok je spavala, ja sam bio s njom, a ne Ti. Ja sam prodirao u nju, a ne Ti.“ Kome on to govori ako Boga nema, mogao bi sada vragolasto upitati koji vjernik. Očito je da se i sâm Maurice na koncu našao na putu preobraćenja, zar ne? Možda i jest, ali od toga nitko nije profitirao, ni on, ni Gospodin, jer libar ovako završava: „O Bože učinio si dovoljno. Oduzeo si mi dovoljno. Preumoran sam i prestar da bih učio voljeti. Ostavi me na miru. Zauvijek.“
Tadašnje irske vlasti nisu povjerovale u Greeneovu katoličku inspiraciju, pa je tamo libar godinama bio zabranjen. Naše, pak, vlasti - jednako i svjetovne i crkvene - slabo čitaju, pa se ništa slično, hvala Bogu ili sretnom spletu okolnosti (izaberite po volji), kod nas ne može dogoditi. Prije nego što je nijansirana studija o našoj potrebi (ili njezinom odsustvu) da se utječemo onostranom, a ne isključivo Bogu kakvim ga predočava katolička vjera, „Kraj ljubavne priče“ romansirana je rasprava o maglovitoj crti iza koje se ljubav pretvara u vlastitu opreku i mržnji kao nekoj vrsti konačnog iskaza duboke privrženosti. Ovaj libar (na hrvatski ga je prevela Zrinka Pavlić, a objavilo Znanje) s jednakim žarom valja preporučiti i katolicima, i inovjernima, i nevjernima, dakle, svima koji su ikada voljeli i mrzili, osobito ako su ih ta uznemirujuća čuvstva istodobno proganjala.