Otkada je svijeta i vijeka gorštaci se spuštaju u doline. U visinama je zrak rjeđi, a takvi su i obroci, vegetacija, šanse za preživljavanje... S druge strane, u nizinama se razmjerno lako nahraniti, napojiti, utopliti, skloniti, sačuvati živu glavu... Montanjari nisu blesavi kad biraju silazak umjesto ostanka na tvrdoj (naravski, jalovoj, studenoj, vjetrima šibanoj...) stini zavičaja. Povijesno gledano, u suprotnom se smjeru, dakle iz dolova u gore, odlazilo rijetko i samo u najvećoj nuždi, recimo, kad je trebalo uteći od krvožednog osvajača. A i ti su bjegovi uvijek bili privremeni. Čak i kad bi potrajali godinama ili desetljećima, prognani se svijet ne bi mirio s takvim raspletom, nego je domotužno ispovijedao čežnju za povratkom u rodnu i, razumije se, plodnu...