StoryEditorOCM
KnjiževnostDNEVNIK SPISATELJICE

Misterij, muka i radost stvaranja

Piše Ivica Ivanišević
16. svibnja 2024. - 15:29

U romanu “Forsiranja romana-reke” Dubravke Ugrešić može se pročitati i sljedeća rečenica: “Što mogu kad volim pisce zato što su tako mali, pa mi ih je žao.”

Nje se sjetim kad god me obuzme dragost prema nekoj autorici ili autoru koji ispovijedaju svoje muke stvaranja. Moje ganuće biva još i veće kad se radi o velikim, kanoniziranim imenima, književnim besmrtnicima od kojih čovjek baš i ne bi očekivao čuti kako su se patili nad rukopisima i tonuli u malodušnost.

Naravno, slavne Ugrešićkine rečenice sjetio sam se već na prvim stranicama opsežnoga “Dnevnika spisateljice” Virginije Woolf, kojega je na hrvatski prevela Anda Bukvić Pažin, a objavio Bodoni.

Sahranila ‘Uliksa’

Autorica koja je revolucionirala narativne tehnike te redefinirala mogućnosti, pa ako hoćete i granice, romana, bila je, uz ostalo, i veoma plodna dijaristica koja je za sobom ostavila 26 svezaka zapisa. Iz toga mnoštva građe Leonard Woolf, Virginijin suprug, i sâm pisac, probrao je one bilješke koje se izravno odnose na književnost.

Prije svega, tu možemo pratiti kako su u širokome vremenskom luku od 1918. do 1941. godine nastajala njezina djela, no ima i podosta zapisa kojima komentira netom pročitane libre svojih suvremenika. Zanimljivo je, recimo, vidjeti s kakvim je osjećajima sklopila zadnju stranicu knjige koje već odavna uživa u reputaciji klasika: “Pročitala sam Uliksa i mislim da je to potpuni promašaj. Duha ima, mislim; ali otišao je u one lošije vode. Knjiga je raspršena. Bočata. Pretenciozna. Neodgojena je, ne samo u očitom smislu, već u književnom smislu.

Prvorazredan pisac, mislim, previše poštuje pisanje da bude zamršen, šokantan, da izvodi vratolomije. Podsjeća me cijelo vrijeme na nekog nezrelog dječarca, punog duha i talenta, ali toliko samosvjesnog i sebeljubnog da gubi glavu, postaje razuzdan, usiljen, bučan, neugodan, dobrodušne tjera da ga sažalijevaju, a stroge jednostavno nervira; i nadaš se da će to prerasti, ali budući da Joyce ima 40, to se čini malo vjerojatnim.”

image
Fine Art Images/Heritage Images/Profimedia/Fine Art Images/Heritage Images/Profimedia

No kako se Virginia Woolfe snalazila kad bi se uloge obrnule, kad bi se ona našla na meti tuđih kritika? Jesu li je opijali komplimenti, a ranjavali manje ugodni komentari njezinih djela? Dnevnički zapisi svjedoče o tome kako je dugo, ustvari cijeli život, pokušavala pronaći razumnu mjeru između prihvaćanja tuđega mišljenja i ustrajanja na vlastitome: “Koji je ispravan stav prema kritici? Što bih ja trebala osjećati i reći kad gđica (Muriel) B(radbrook) cijeli članak u Scrutyniju posveti napadu na mene?

Mlada je, s Cambridgea, žestoka. I kaže da sam veoma loša spisateljica. Mislim da je pravi način izvući srž onoga što je rečeno – a s čim se ja ne slažem – pa pustiti da me osnaži taj nalet energije koju pruža suprotstavljanje. (...) Pravi način nije biti ogorčen; ali ni primiti to patnički, kršćanski, ili nepopustljivo. Naravno, sa svojom čudnom mješavinom krajnje naglosti i skromnosti (da se analiziram ugrubo) i od hvale i od kritike brzo se oporavim. Ali želim iznaći stav. Najvažnije je o sebi nemati previsoko mišljenje.”

Od euforije od očaja

Izvan svake sumnje, najdojmljivije, pa i najdirljivije, su one dionice dnevnika u kojima otkriva prave emocionalne ciklone kroz koje pisci pronalaze pokušavajući utvrditi koliko uistinu vrijede njihovi rukopisi. Jednoga dana činit će im se kako su odradili sjajan posao, da bi se već sljedećega dali uvjeriti kako su nadrljali nešto sramotno i bijedno. Evo njezina poučna iskustva:

“Nekako slutim da sam rekla ono što sam namjeravala, i svaki daljnji rad samo će sve zbrljati. Daljnji rad mora biti samo pospremanje i zaglađivanje. To se čini mogućim jer sam tako mirna. Osjećam se dobro, gotovo je. Želim prijeći na nešto drugo.” Ove spokojne retke napisala je petog svibnja 1936., da bi samo jedanaest dana kasnije promijenila ploču i s užasom ustanovila kako joj rukopis ništa ne vrijedi: “Rijetko sam kad bila toliko jadna kao sinoć oko 6.30 dok sam iščitavala posljednji dio Godina.

Takve slaboumne besmislice – takvi sumračni tračevi, činilo se; takva slika moje vlastite iznemoglosti, a tako nadugo i naširoko. Mogla sam ju jedino tresnuti o stol i užarenih obraza otrčati gore L.-u. On je rekao: ‘Uvijek bude tako.’ Ali ja sam osjećala. Ne, nikad nije bilo ovako loše.” (16.1. 36.)

“Dnevnik spisateljice” nije, naravno, za svakoga, ali za one čitatelje koji bi htjeli steći uvid u misterij, muku, ali, hvala bogu, i radost stvaranja, teško je naći bolje štivo od zapisa velike autorice koja iskreno, bez pompe i poze, izlaže svoju rutinu literarne obrtnice. 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
17. studeni 2024 04:38