Neosporni dobitnik Grand Prixa na Međunarodnom pijanističkom natjecanju Queen Elisabeth 2016. u Bruxellesu, češki pijanist Lukáš Vondráček, 18. travnja u Hrvatskom domu Split održat će recital s početkom u 20 sati.
Impresivnu koncertnu sezonu češki pijanist Lukáš Vondráček, nakon nedavnih uspješnih suradnji s Filharmonijom iz Los Angelesa, Simfonijskim orkestrima Chicaga, Pittsburgha i Londona te Bostonskim simfonijskim orkestrom, nastavlja recitalom u Hrvatskom domu Split 18. travnja. Splitska koncertna dvorana tako će se upisati u njegovu biografiju bogatu pijanističkim recitalima koje je držao u eminentnim svjetskim koncertnim dvoranama, poput Elbphilharmonie u Hamburgu, Gewandhausa u Leipzigu, Konzerthausa u Beču i Concertgebouwa u Amsterdamu. Nakon studija na akademiji u poljskom gradu Katowice, bečkom i bostonskom konzervatoriju, gdje je diplomirao umjetnost s počastima pod mentorstvom Hung-Kuan Chena, osvojio je nagrade na prestižnim glazbenim natjecanjima te izgradio impozantnu pijanističku karijeru nastupajući diljem svijeta samostalno ili uz renomirane orkestre i dirigente.
Jeste li samostalno pokazali interes za učenje sviranja klavira ili su Vaši roditelji, profesionalni pijanisti, odabrali vaš glazbeni put?
Imali su veliku ulogu u mom glazbenom obrazovanju od početka mog pijanističkog puta. Ne mogu se prisjetiti prvih godina, ali se zato sjećam prvog koncerta kojeg sam održao kada sam imao četiri. Klavir mi je uvijek bio zanimljiv i čaroban, a sviranje vrlo prirodno. Međutim, ne sjećam se jesam li tada samostalno vježbao ili su me roditelji trebali podsjećati.
Kao petnaestogodišnjak debitirali ste s Čaškom filharmonijom pod vodstvom Vladimir Ashkenazyja u izvedbi Prvog koncerta za klavir i orkestar Sergeja Rahmanjinova. Godinu nakon toga, 2003., uslijedila je turneja SAD-om. Jeste li već tada znali da želite biti koncertni pijanist?
Gospodin Ashkenazy bio je divan mentor i utjecaj tijekom mojih tinejdžerskih godina. Otvorio mi je mnoga vrata, pružio mi vrijedne savijete i zahvaljujući njemu shvatio sam što zapravo znače ljubav i predanost glazbi. Uvijek mi je govorio da ne razmišljam o karijeri, nego da glazba treba biti na prvom mjestu.
Osvojili ste brojna glazbena natjecanja, a najveći uspjeh postigli ste kao prvi češki glazbenik koji je osvojio Grand Prix na Međunarodnom natjecanju Queen Elisabeth. Tada ste također svirali pijanistički koncert Sergeja Rahmanjinova, ali Treći, čiju je izvedbu publika nagradila stajaćim ovacijama. Koliko su uspjesi na glazbenim natjecanjima utjecali na Vašu karijeru?
Natjecanja su integralni dio života mladih glazbenika sviđalo nam se to ili ne. Imao sam sreće što sam osvojio jedno od najvećih u Bruxellesu. Pobjeda na Natjecanju Queen Elisabeth pomaže u vidu karijere, jer je to jedno od najprepoznatljivijih i najpopularnijih natjecanja u svijetu. Velika je to čast i prekrasno sjećanje, ali život ide dalje te se osoba treba nastaviti razvijati kao glazbenik.
Može se reći da je Sergej Rahmanjinov kao skladatelj postao Vaš zaštitni znak. Prošle godine ste snimili sve njegove pijanističke koncerte s Praškim simfonijskim orkestrom pod vodstvom Tomáš Braunera. Što je toliko izazovno i fascinantno u Rahmanjinovoj glazbi za pijaniste?
Rahmanjinov me uvijek duboko dotakne s mješavinom impozantne glazbene arhitekture, prekrasnim melodijama i pijanističkim vatrometom obavijenima melankolijom i nostalgijom. On je možda posljednji pravi romantičar, koji je bio i nevjerojatan pijanist. Bio je genije i nije slučajnost da publika voli njegovu glazbu gdje god je izvodim.
U Splitu ćete izvoditi djela Johannesa Brahmsa, Aleksandra Skrjabina, Antonína Dvoráka i Roberta Schumanna. Prvim dijelom recitala dominiraju fantazije, a u drugim humoreske. Zašto ste odabrali takav koncept programa?
Mislim da postoje dva načina na koje se može promatrati umjetnost. Kao ogledalo naših života i humanosti ili kao bijeg u svijet fantazije, čuda, iluzije i duhovnosti. Fantazija i mašta iznimno su važne za svakog umjetnika, a djela Johannesa Brahmsa i Aleksandra Skrjabina su mi među omiljenima. A što bi bio život bez humora… Dvorákova minijatura dobro je poznata, dok je Schumannovo djelo mnogo većih razmjera manje poznato, ali je vrlo vrijedno slušanja i istraživanja.
Tijekom posljednjeg desetljeća svirali ste diljem svijeta s renomiranim orkestrima, poput Simfonijskog orkestra Philadelphije i Sydneyja, Tokijskim metropolitanskim simfonijskim orkestrom, Drezdenskom filharmonijom, Simfonijskim orkestrom Radio Frankfurta, Filharmonijama iz Osla i Nizozemske. Možete li izdvojiti neki od nastupa kao poseban i omiljen?
To bi bilo vrlo teško. Jednako mi je dragocjen svaki koncert, slušatelj i djelo koje izvodim. Naravno, poznata i velika orkestralna imena, kao i ona koncertnih dvorana, su impresivna, ali nisu primarni razlog zbog kojih se bavim glazbom. Ako baš trebam izabrati jedan koncert, s posebnom ljubavlju osvrćem se na izvedbu Drugog pijanističkog koncerta Sergeja Rahmanjinova s Orkestrom Clevelanda prije nekoliko godina.
Je li Vam draže nastupiti na recitalima ili koncertima uz orkestar?
Mislim da preferiram svirati uz orkestar. Život pijanista može biti vrlo usamljen pa je uvijek lijepo kada imam priliku podijeliti pozornicu s drugim glazbenicima.
Za glazbene izvedbe primili ste pohvale kritičara diljem svijeta. Koliko glazbena kritika ima utjecaja na karijeru glazbenika u 21. stoljeću?
Smatram da prvo trebamo svirati za skladatelja, zatim za publiku i sebe, a kritičare bi smjestio na daleko treće mjesto. Ne možeš se svima sviđati. Umjetnost treba provocirati i živjeti izvan zone komfora, što nekim kritičarima ponekad može biti nelagodno i problematično. Međutim, veoma poštujem i cijenim svako kritičko mišljenje.
Koji Vas projekti i koncerti očekuju nakon recitala u Splitu?
Tjedan dana nakon koncerta u Splitu očekuje me turneja po SAD-u sa Simfonijskim orkestrom Bamberga. U nadolazećim mjesecima svirat ću i u bečkom Musikvereinu, a na turneji u Australiji vraćam se Simfonijskom orkestru Chicaga. Veselim se mnoštvu lijepe glazbe koja me očekuje.