Bečka kina, uz Shyamalanov “Trap”, prikazuju i film “The Dead Don’t Hurt” (“Mrtve ne boli”), drugi redateljski projekt poznatoga glumca Vigga Mortensena. Kako “The Dead Don’t Hurt” do daljnjega nije najavljen za hrvatsku kinodistribuciju i, nažalost, najvjerojatnije neće ni dojahati do naših kina, bila je to prva i zadnja prilika za gledanje Mortensenova drugijenca na velikom ekranu koja se nije smjela propustiti. Cijena ulaznice je 11,5 eura, ali vrijedilo je.
Zakoračivši drugi put iza kamere, Mortensen je snimio vrlo dobar staromodni vestern ambijentiran u vrijeme prije, za vrijeme i poslije Građanskog rata, pa i film koji je više od “kaubojca” – drama s art senzibilitetom festivalca. “The Dead Don’t Hurt” kaska u sjeni Costnerova vesterna “Horizon: Prvi dio”, no to ne zaslužuje s obzirom da je superiorniji.
Iako Mortensen u jednoj od prvih scena orkestrira revolveraški pohod u gradiću od “saloona” do ulice, sugerirajući da će ovo biti akcijski vestern, redatelj-glumac radi odmak od žanrovske tradicionalnosti kaubojca u kojem je i sam glumio (“Appaloosa”, 2008.).
Sinematičan, odmjereno režiran film je lirski i epski, nasilan i kontemplativan, bliskiji novomilenijskim čitanjima vesterna i neorevizionističkim ostvarenjima kao što su “Ubojstvo Jesseja Jamesa od kukavice Roberta Forda”, “Meekova prečica”, “Homesman”, “Zemlja bez zakona”, “Neprijatelji”, “Braća Sisters”, “Novosti iz svijeta”... koja su potekla od Eastwoodova klasika devedesetih “Nepomirljivi”.
Zanimljivo je da Mortensen danas ima približno godina koliko Eastwood kad je režirao “Unforgiven”, a njegov drugijenac je kompletno autorsko djelo i nije samo potpisan kao glumac i redatelj, već i producent, scenarist i skladatelj. No “The Dead Don’t Hurt” senzbilitetom odgovara Mortensenu čak i više od njegova prvijenca, obiteljske drame “Falling” iz 2020. godine.
Trilogija “Gospodar prstenova” vinula je Mortensena u zvijezde i on je mogao postati komercijalan glumac, ali je, ne računamo li “Zelenu knjigu”, većinski birao projekte dalje od hollywoodske srednje struje (“Ruska obećanja”, “Cesta”, “Opasna metoda”, “Dva lica siječnja”, “Kapetan Fantastični”, “Zločini budućnosti”). I “The Dead Don’t Hurt” je takav film.
Toponimi vesterna su tu, revolveraši-negativci nose crne šešire, šerifi-pozitivci bijele, no kaubojska akcija s obračunima kod O.K. Corrala točno u podne svedena je na minimum i prednjači glumački nošena drama, osovljena oko interakcije među nijansiranim likovima, najviše Mortensenova danskog imigranta Holgera Olsena i kćerke francuskih doseljenika Vivienne Le Coudy (odlična Vicky Krieps, zvijezda “Fantomske niti” i sama sklonija nehollywoodskoj produkciji; “Bergmanov otok”, “Korzet”).
U nekom drugom filmu Olsen je mogao biti akcijski vestern-junak, ali ovdje je lik senzitivan. Olsen i Vivienne počnu živjeti zajedno na osami usred kanjona, nedaleko od korumpirana gradića u Nevadi pod vodstvom gradonačelnika Rudolpha Schillera (Danny Huston), gdje će ona početi raditi u “saloonu” i privući pažnju nasilnog Westona (Solly McLeod), sina lokalnog moćnika Alfreda Jeffriesa (Garret Dillahunt).
Nakon što se Olsen kao šerif odluči prijaviti za odlazak u Građanski rat, Vivienne ostaje sama, neobranjena od Westonovih nasrtaja u njegovoj odsutnosti, što dovodi do reperkusija s kojima će se oboje morati suočiti jednom kad se on vrati.
Vivienne postaje glavni lik i to potencira nekonvencionalnost “The Dead Don’t Hurt” i dovodi film u vezu s vesternom “Meek’s Cutoff” Kelly Reichardt ili (još bolji primjer) “The Homesman”, gdje je glumac i redatelj Tommy Lee Jones u prvi plan gurnuo Hilary Swank.
Za žanr je nekonvencionalna i razlomljena, nelinearna struktura: priča se (dakle nije “spoiler”) otvara smrću Vivienne i onda skače u vremenu, pa i prostoru, kronicirajući sve što je tome prethodilo i ono što je uslijedilo. Neobičan potez se isplatio jer Mortensen u startu najavljuje da će ovo biti tragičan, bolan, lamentirajuć komad vesterna.
Odnosno, realističan portret mitskog Divljeg zapada, lišen filmske magije Međuzemlja. Šira slika filma propituje nasilje, muškost, američki identitet, život i smrt. Naslov “The Dead Don’t Hurt” je izveden iz dijaloga Olsena i dječaka Vincenta (Atlas Green). Klinac se pita je li ptica koju je Olsen usmrtio hicem u boli. “Mrtve ne boli”, govori Olsen. Živi su ti koji pate i teško im je ukloniti bol.