Balun se igra i na Festivalu mediteranskog filma Split. Na dan početka Europskog prvenstva u nogometu 17. FMFS je udario kontru ”Euru 2024” s filmom ”Voy Voy Voy”, egipatskim kandidatom za Oscara i velikim kinohitom na matičnom teritoriju.
Spoj popularnog filmskog festivala i ”najvažnije sporedne stvari na svijetu” urodio je plodom i projekcija je bila unaprijed rasprodana, a ulaznice za tzv. sjedenje na zidiću mogle su se kupiti na blagajni Ljetnog kina ”Bačvice”.
Zasigurno je i neobična (istinita) priča filma učinila svoje u potražnji za ulaznicama, a indirektno se tiče nogometne momčadi slijepih i slabovidnih osoba koja se priprema za međunarodno prvenstvo. ”Slijepi nogometaši. Zar postoji takav sport? Izgleda da postoji...” Dijalog iz filma rezonira s gledateljima neupoznatima u nogomet za slijepe i slabovidne, ali on postoji, jednako kao i nogometni turnir za beskućnike, o čemu smo nedavno gledali film (”Predivna igra”).
No, dok je ”The Beautiful Game” bio klasični ”underdog” sportski nogometni film (”Bijeg u pobjedu”, ”Pun pogodak”...), samo s beskućnicima kao nogometašima, ”Voy Voy Voy” je nešto drukčije i bliskiji je crnohumornim socijalnim komedijama poput ”The Full Monty”, ali s još ekstremnijom odlukom protagonista za poboljšavanje života.
Štofa za sportsku ”underdog” klasiku bilo je i ovdje sa scenama zabijanja odlučujućeg gola, ali redateljski/scenaristički debitant Omar Hilal stavio je puno veći naglasak na Hassana (Mohamed Farrag), siromašnog zaštitara u Kairu koji još živi s majkom (Hanan Youssef) i žarko želi pobjeći iz Egipta i potražiti bolji život u Europi, a priliku za to pronalazi kad dozna za nogometni tim slijepaca i slabovidnih.
Hassan se odluči pretvarati da je izgubio vid kako bi se pridružio nogometnom timu te dočepao Poljske, gdje se odvija prvenstvo, samim time i Europe. Brzinski se uputi u pravila, kao i gledatelj (”Kako slijepi mogu igrati nogomet? Kako vide gdje je gol? Navode ih iza gola, vratari jedini vide...”), te prijavi kod trenera Adela (Bayoumi Fouad), fingirajući da je dobro igrao prije nego što je oslijepio.
Naravno, tu su i obavezne komične komplikacije, tj. pitanje je kako će Hassan igrati s povezom preko očiju (obvezna oprema svih igrača), ali i hoće li netko prokazati i raskrinkati novog člana nogometnog tima, posebice jer ga je trener zatekao u kinu, a i golmanu su sumnjive njegove vještine. Komedija je populističkog tipa, za najširu publiku, a Hilal uvodi i romansu pojavom novinarke Engy (Nilli Karim) koja piše o timu, intervjuira Hassana i zaljubljuje se u njega.
”Možeš napraviti ljudsku priču”, govori joj urednik. Ipak, ”Voy Voy Voy” je tek dijelom ljudska priča, odnosno nekim gledateljima mogao bi zasmetati povremeno uvredljivi tretman zajednice slijepih u priči o čovjeku koji je u osnovi nemoralan i prevarant jer, ponovimo, samo glumi da je slijep, što će napraviti i njegovi prijatelji sa sličnim namjerama o bijegu iz Egipta (Amgad El-Hagga, Taha Desouky).
S druge strane, Hassan i oni ne bi bili išli tako daleko da imaju priliku ostvariti se u Egiptu, što je naznačeno, a Halil preko njih prelama aktualno imigrantsko iskustvo. Gledatelj bi mogao imati podvojene osjećaje u vezi filma unatoč moćnom finalu s himničkom rock pjesmom o slobodi i prkosu grupe The Who (”Baba O‘ Riley”).