“The Killer” iz 1989. jedan je od najboljih filmova u hongkonškom opusu Johna Wooa i uopće, akcijski klasik koji je revolucionizirao žanr opernom režijom i baletskom koreografijom akcije u usporenom pokretu, ali i imao snažnu melodramsku notu s kompleksnim međuodnosom titularnog ubojice, policajca za njegovim petama i pjevačice koju je atentator nehotice načinio slijepom.
Film se stilski/ikonografski naveliko oponašao (najviše u “The Replacement Killers”) i zajedno s “Žestokim policajcem” osigurao redatelju kartu za Hollywood, gdje je snimio “Tešku metu”, “Slomljenu strijelu”, “Čovjeka bez lica”, “Nemoguću misiju 2”, “Isplatu”...
Američki remake “Ubojice” bio je planu još od početka devedesetih kad se režije planirao uhvatiti Walter Hill s Richardom Gereom kao potencijalnom zamjenom za Chowa Yun-Fata, da bi ga na kraju 35 godina nakon originala snimio sam Woo, i to za streaming servis Peacock.
Mogu li fanovi uzviknuti “Woo hoo”? Nažalost ne jer Woo nije izveo nešto kao Alfred Hitchcock (“Čovjek koji je previše znao”) radeći remake vlastitog filma. Novi “The Killer” je nedostojan staroga i inferiorniji redateljevom prethodnom povratničkom filmu na engleskom jeziku “Silent Night” s kojim je pokazao da još ima nerv za akciju, kao i akcijsku melodramu.
“Ubojica” je više klasični Woo (golubovi u “slow motionu” uključeni) od eksperimentalne “Tihe noći”, lišene dijaloga i akcijski prilagođene za eru “Johna Wicka”. Valjda nema većeg fana klasičnog Wooa i akcije od ovoga za tastaturom, ali film rijetko sijevne akcijskom kreativnošću u redateljevom signaturnom stilu.
Recimo, kao na početku kad Zee (Nathalie Emmanuel) izvede odbijanac sa stolićem u pariškom klubu tako da joj pištolj doleti u ruku i da ispali metak u usporenom pokretu koji će rasprskati bocu šampanjca i pogoditi metu, nakon što je dotad sređivala negativce kraćim samurajskim mačem, poput protagonista nove “Vrane” (oba remakea imali su premijeru istog vikenda).
Radnja je, dakle, premještena u Pariz i to pogoduje generičkom streaming filmu da barem bude poprilično sinematičan s vrlo prozračnom fotografijom. Jasno je da Woo i u sedamdesetima umije uslikati i (ras)kadrirati akciju bolje od nekih dvostruko mlađih redatelja, referirajući se na vlastite klasike (pucnjava u bolnici i akcija s kroserima na groblju iz “Hard Boiled” i “Hard Target”).
No, čini se da nije bio nadahnut i da je samo odrađivao gažu lijevom rukom prema scenariju (supotpisuje ga, također gažerski, Brian Helgeland) s obveznim zamjenom spolova i rasa po diktatu današnjeg tržišta, tako da je ubojica sada spomenuta tamnoputa žena, policajac crnac (Omar Sy), a pjevačica koja oslijepi bjelkinja (Diana Silvers).
Nakon uvodne scene film ne uspijeva zadržati akcijsku kinetiku i usporava puls do ravne crte u neočekivano razvučenom pa i dosadnom središnjem dijelu prije nego (prekasno) počne hvatati ritam u finalu. Woo je želio produbiti likove s unutarnjim moralnim previranjima i njihove odnose kao u originalu.
To ovaj put samo usporava i ubija akciju umjesto da je uslojava i razvija, a likovi nisu tako zanimljivi, niti je Emmanuel tako dobra glumica kao prvotno predviđena Lupita Nyong’o, koliko god je atletski podatna za akcijske scene. S Lupitom ispred kamere “The Killer” bi vjerojatno bio bolji i manje djelovao kao “zamjenski” film. The Replacement Killer.