Bljesak svjetla u sceni testiranja atomske bombe u megahitoidnom, Oscarom nagrađenom "Oppenheimeru" podsjeća na jarko sijanje Sunca u svemiru iz podcijenjenog filma "Sunshine" (2007.) redatelja Dannyja Boylea. Je li se "Oppenheimer" referira na Boyleov SF ili ne, Christopher Nolan je kozmički nastrojen u režiji, podsjećajući da je prethodno snimio "Interstellar". Kovitlaci vatre od praska testne atomske bombe kao da dopiru iz samoga svemira kamo Nolan seže metafizičkim kadrovima "Oppenheimera".
Atomska bomba otkriva "božansku moć" u "Oppenheimeru" koju posjeduje i Sunce u filmu "Sunshine". Postoji još nekoliko poveznica između ovih filmova, počevši od novopečenog oskarovca Cilliana Murphyja. Prije nego što je postao Nolanov kućni glumac, Murphy je bio suradnik Boylea ("Sasvim malo ubojstvo", "Trainspotting") koji ga je i proslavio angažmanom u zombijevskom hororu "28 dana kasnije".
Lik fizičara Roberta Cape u filmu "Sunshine" kao da je predodredio Murphyja za ulogu njegova imenjaka J. Roberta Oppenheimera, "oca atomske bombe". Pripremajući se za "Sunshine", Murphy je surađivao s fizičarem Brianom Coxom, učeći o naprednoj fizici prilikom posjeta renomiranom profesoru na švicarskom CERN-u, gdje se Oppenheimer osjećao kao kod kuće.
Capa je također stvorio atomsku bombu, još jaču od Oppenheimerove. Razlog?"Naše Sunce umire. Čovječanstvo se suočava s izumiranjem. Prije sedam godina projekt Ikar poslao je misiju ponovnog pokretanja Sunca, ali ta je misija izgubljena prije nego što je stigla do zvijezde", započinje Capa uvodnu naraciju i nastavlja...
"Prije 16 mjeseci, ja i sedmočlana posada napustili smo Zemlju smrznutu u solarnoj zimi. Naš teret je zvjezdana bomba s masom ekvivalentnom otoku Manhattan. Naš cilj je stvoriti zvijezdu unutar zvijezde. Osam astronauta privezano je za stražnji dio bombe. Moje bombe. Dobrodošli na Ikar II", zaključuje Capa.
Dok se Nolanov film dotiče mita o (američkom) Prometeju, Boyleov se okreće Ikaru koji se okuražio letjeti blizu Sunca tako da su se njegova krila od voska i pera otopila, sugerirajući krhkost i apokaliptični naboj Capine spasonosne i potencijalno suicidalne svemirske misije s ciljem ponovnog (za)paljenja umiruće Sunčeve jezgre.
Boyle, baš kao i Nolan, orkestrira psihološko, metafizičko putovanje glavnog lika (i ostalih), boraveći i u njegovom unutarnjem svemiru, a oba filma počivaju na krupnim planova očiju kako gledaju u zavodljivu svjetlost, zureći u Sunce ili eksploziju atomske bombe, pri čemu je ovdje pogled kozmički.
"Potpuna svjetlost, ona te obavija, postaje ti", kaže astronaut Searle (Cliff Curtis) koji postaje opsjednut Suncem u "Sunshine". Sunce je sveprisutno čak i kad ga nema u kadru dok se, primjerice, nadvija nad svemirskim brodom koji prema njemu izgleda poput točkice, znači slično atomskoj bombi u "Oppenheimeru" čiji se teret cijelo vrijeme osjeća.
Ipak, postoji osnovna razlika između "Oppenheimera" i "Sunshine": stelarna bomba u ovom filmu je stvorena za spas čovječanstva i našeg svijeta od permanentne zime i mraka 2057. godine, ne njihovo uništenje ("sada sam postao smrt, uništavač svjetova"). Bomba može donijeti svjetlo, ne tamu, a to svjetlo traži "Sunshine", vidljivo i po angažmanu Chrisa Evansa, tadašnjeg tumača Ljudske baklje u superjunačkoj "Fantastičnoj četvorki", za ulogu astronauta Macea.
"Samo zapamtite da je potrebno osam minuta da svjetlost putuje od Sunca do Zemlje, što znači da ćete znati da smo uspjeli otprilike osam minuta nakon što isporučimo teret. Sve što trebate učiniti je paziti na malo dodatne svjetline na nebu. Dakle, ako se jednog jutra probudite i dan je posebno lijep, znat ćete da smo uspjeli", Capina je poruka bližnjima kojom se on sprema na mogućnost da se neće vratiti i prihvaća samožrtvu.
"Kada se zvjezdana bomba aktivira, isprva će se dogoditi vrlo malo i onda će se pojaviti iskra koja će na trenutak lebdjeti u svemiru. Zatim će se podijeliti na dva dijela, a oni će se ponovno podijeliti, i opet, i opet... detonacija izvan svake imaginacije – veliki prasak u maloj mjeri, nova zvijezda rođena iz umiruće... Mislim da će biti prelijepo", kaže on astronautici Cassie (Rose Byrne).
Sa svjetlom i tamom se poigravaju Boyle i snimatelj Alwin Kuchler, zavirujući u bezdane (unutarnjeg) svemira tijekom putovanja u središte/srce Sunca koje obuhvaća SF-ove/svemirske filmove prošlosti i budućnosti ("Odiseja u svemiru", "Solaris", "Alien", "Apollo 13", "Na rubu horizonta", "Kontakt", "Crveni planet", "Mjesec", "Gravitacija", "Marsovac", "Prvi čovjek", "Ad Astra", "Spaceman").
Iako masivna bomba koju Ikar II nosi za spas svijeta sugerira akcijski film katastrofe tipa "Armagedon" i "Jezgra", Boyle je zainteresiraniji za klasičnu znastvenu fantastiku i SF horor, pa ni u njegovoj glumačkoj "multi kulti" ekipi vizionarskog diverziteta (Michelle Yeoh, Benedict Wong, Hiroyuki Sanada) nema izrazitih junaka akcije.
Podzaplet o signalu za opasnost koji Ikar II prima nalazeći se blizu Merkura, a ispostavlja se da stiže od njegovog nestalog prethodnika, arhetipska je SF horor postavka i "Sunshine" u zadnjoj trećini upravo i postaje križanac "Aliena" i "Event Horizon" s daškom "Planeta tame" u kolornom kontrastu.
Taj segment djeluje kao dovoljno tenzična, ali ponajprije studijski uvjetovana intruzija "alienske" klaustrofobične strave koju Boyle ironizira Maceovom izjavom "izvanzemaljci bi nas mogli sređivati jednog po jednog". Međutim, uljez na svemirskom brodu nije Alien, već netko tko je u Suncu vidio Boga i predugo razgovarao s njime, usamljen i izgubljen u svemiru.
"Pred ovim smo samo prah. U prah se vraćamo", govori uljez, na što se fino nadovezuje izjava "Pepeo pepelu, zvjezdana prašina zvjezdanoj prašini". Hipnotički "Sunshine" leti u srce Sunca i sjaji simboličkim kadrovima. U jednoj sceni suza će poteći niz Cassieno lice kao žerava. Suza boga Sunca.