FBI je dokumentirao slijedeće događaje audiosnimačem. Dijalozi u ovom filmu potpuno su preuzeti iz transkripta te snimke... Rečenom deklaracijom starta "Reality", dokudrama o mladoj zviždačici i političkoj aktivistici Reality Winner koja je "nepropisno postupala s povjerljivim informacijama", točnije "procurila" podatke o ruskom hakerskom uplitanju u američke izbore 2016. godine i dala ih portalu "The Intercept".
"Znala sam da je povjerljivo, ali znala sam i da sam se zaklela služiti američkom narodu", rekla je Reality koja unatoč prezimenu (Winner) nije pobijedila (win), pače osuđena je na pet godina zatvora. Film o njoj imao je premijeru na Berlinaleu, a u hrvatskoj je preskočio kina i festivale te upravo premijerno osvanuo na HBO-u.
"Reality" zaslužuje veliku preporuku za gledanje, naprotiv, da se film pojavio do kraja prošle godine, zasigurno bi upao na širu "best of" listu. Redateljica-debitantica Tina Satter izvukla je maksimum iz minimalističkog pristupa priči o zviždačici, koju je prethodno "transkribirala" u kazališnu predstavu naslovljenu "Is This A Room", a prezgodna mlada zvijezda Sydney Sweeney ("Euforija", "Bijeli lotos", "Voajeri", "Samo ne ti", "Madam Web") ostvarila je izvrsnu i deglamuriziranu, dosad najbolju ulogu karijere, vrijednu razmatranja za oskarovsku nominaciju.
Satter režira film klinički trezveno na razmeđi realistične mikro drame i dokumentarca, čak i (društveno-političkog) reality showa, s intruzijama nadrealnog horora. Redateljica odbija proširiti priču da "Reality" postane film kao "Snowden", "The Report", "Zviždač(ica)" ili "Službene tajne", čitavo vrijeme se fokusirajući na ispitivanje protagonistice od strane agenata FBI-ja koje rekreira na temelju transkripata.
Naslov "Reality" svakako je simboličan i dvoznačan u filmu koji zna biti i tenzičan paranoidan triler na temu nadzora da se gledatelj počne znojiti baš poput protagonistice. Uvodna scena prikazuje neki ured: na televizijskom ekranu vrti se Fox News i prenosi vijest o otkazu koji je Donald Trump uručio direktoru FBI-ja Jamesu Comeyju.
Nakon toga radnja se situira ispred Realityjine kuće ili u njoj. Agenti FBI-ja Taylor i Garrick (Marchant Davis, Josh Hamilton) zaskoče Reality na povratku iz dućana s nalogom za pretres. U početku agenti ležerno čavrljaju sa njom o njezinom "cross fit" treningu itd., da bi postupno razgovor postajao sve ozbiljniji, kao i njihove reakcije, tipa da joj znaju priprječiti put prema ulaznim vratima i kućnim ljubimcima (pas, mačka) dok ne uvide da nema "opasnosti".
"Mislimo da si samo pogriješila, a ne da si špijunka", govore FBI-jevci. "Nisam pokušala biti Snowden", kaže Reality. Kad se kuća ogradi žutom "mjesto zločina" trakom i razgovor se preseli u neuglednu stražnju sobu iza kuhinje, "Reality" postaje poprilično klaustrofobičan, tjeskoban i krajnje ogoljen komad drame (troje ljudi priča na jednome mjestu).
Filmašica otkriva kazališne korijene i "Reality" izgleda poput karakterno i produkcijski svedenih karantensko-koronskih filmova iz 2020./2021. godine, dok podsjeća na apsurdistički "Proces" Orsona Wellesa. Pa ipak, Satter razbija eventualnu monotoniju ponekim filmičnim rješenjem (kamera se zagleda u krošnju drveća, puža na prozoru...) i vizualizacijom audiosnimaka.
Povremeno redateljica posegne za preispitivanjem realnosti kao takve između redaka u nizu eksperimentalnih, nadrealnih trenuaka, tipa da Reality načas nestane, da se pikseli slike raspadaju ili nastupe smetnje. Poimajući realnost u filmu "Reality" Satter se referira na "Matrix" i slične "virtual reality" SF-ove, ali i "Twin Peaks" Davida Lyncha. Stražnja soba na momente djeluje kao "Red Room", mjesto gdje se "lynchovski" isprepliće realno i nadrealno, uz dodatak isprepletanja fiktivnog i dokumentarnog, istine i laži.