“B” strana nove biografsko-filmske ploče o Elvisu Presleyju. Tako bi se mogla titulirati “Priscilla”, novi film redateljice i scenaristice Sofije Coppole (“Samoubojstva nevinih”), prikazan na ZFF-u nakon svjetske premijere u Veneciji, gdje je Cailee Spaeney osvojila nagradu za najbolju glumicu. Dakako, “A” strana je prošlogodišnji “Elvis” Baza Luhrmanna s Austinom Butlerom kao Presleyjem i Olivijom DeJonge u sporednoj ulozi Priscille.
Taj film je još uvijek svjež u mislima tako da se “Priscilla” možda pojavila prerano, ali pristup je, srećom, krajnje drukčiji. “Elvis” je bio lasvegaski svjetlucav i više je sagledavao Elvisa kao zvijezdu i legendu, koliko god Butler u njemu pronalazio i čovjeka, osobito prema odjavnoj špici njegova života.
“Priscilla” je osobnija i u njoj je Elvis (solidni Jacob Elordi; “Euforija”) realističniji, tiši, lišen elvisovskog magnetizma, nerazmetljiv i manje “legendaran”, s povremenim naletima nasilja i agresije kao u sceni kad baci stolicu prema Priscilli. Pored toga, ovdje ne vidimo pukovnika Toma Parkera, čovjeka koji je kontrolirao Elvisov život i karijeru, a kod Luhrmanna ga je glumio dvostruki oskarovac Tom Hanks.
Konačno, Coppoličin film se razlikuje od Luhrmannovog i po tome što je ovo ponajprije Priscillina priča. Film o ženi u sjeni kralja rock ‘n’ rolla, sagledan iz njezine perspektive i inspiriran Priscillinim memoarima “Elvis and Me” objavljenim 1985. godine. Na taj način, “Priscilla” je na valnoj duljini “Marije Antoanete”, također u režiji Coppolice i s modernijom glazbom na soundtracku (Shondellsova “Crimson & Clover” iz 1968. svira nekih deset godina ranije).
Idealna je za maraton i s filmom “Spencer” Pabla Larraina o princezi Diani. Nesumnjivo, ovo je prepoznatljiv Coppoličin uradak i uklapa se u biografiju koja krije “Izgubljene u prijevodu” i “Negdje”, a ako nije toliko dobar, negdje je u razini “On The Rocks”, vjerojatno bolji od “Opčinjenog” i nemjerljivo osobniji od “The Bling Ring”.
Redateljica i scenaristica pronašla se u priči o mladoj djevojci koja se dugo vremena nalazila u drugom planu, kao netko tko je kćerka slavnog Francisa Forda Coppole (“Kum”, “Apokalipsa danas”, “Prisluškivanje”) i dugo vremena se tražila, odustavši i od početne karijere glumice (“Kum III”).
Svakako, “Priscilla” ima njezine autorske otiske prstiju, počevši od prve scene kad Priscilla bosonoga korača po tepihu, nježne poput otvaranja “Lost In Translation”. Motivi usamljenosti i izolacije, tj. osjećaj zatočenosti krase i “Priscillu”. Može se povući paralela između lika Scarlett Johansson u “Izgubljenima u prijevodu” i Priscille.
Obje većinu vremena provode zatvorene (u hotelskoj sobi, na imanju), čekajući muževe da se vrate s posla. Ono što je Giovanni Ribisi u “Lost In Translation”, to je Elvis u ovom filmu, naravno samo potencirano, a razlika je i da Pricilla ne pronalazi nekog svog Billa Murrayja, odnosno najbliži tome je njezin trener karatea Mike Stone (Evan Annisette) s kojim u jednoj sceni, pred kraj priče, izvodi katu Heian Yondan.
Tek tada, u kasnim dvadesetima, Priscilla postaje emancipirana i slobodna, a dotad je, poput Lady Di, bila ptičica u zlatnom kavezu Gracelanda. Priscillin put do slobode je dugačak u filmu koji se prostire kroz četrnaest godina njezina života, od 1959. do 1973., kronicirajući metamorfozu od naivne, zaljubljene djevojke s izgledom “djevojčice” do zrelije žene.
Susret s Elvisom dogodio se kad je on bio u vojsci u Njemačkoj. Ona je tad imala 14 godina, on 24. Naravno, Priscilli je laskala Elvisova pažnja; dok su njezine vršnjakinje sanjale o poljupcu kralja rock ‘n’ rolla, taj san je ubrzo postao njezina realnost. Džentlmenski, Elvis je odbijao intimne odnose s Priscillom sve do vjenčanja 1967. godine.
Isprve je sve djelovalo snoliko i nevino, a Elvis je pokazivao odlike sanjara koji sanja o tome da bude glumac kao Marlon Brando (u sobi ima plakat filma “Na dokovima New Yorka”) ili James Dean. U jednoj od boljih scena, uz njihovo eksperimentiranje s LSD-jem, Elvis vodi Priscillu u kino na film “Nadmudri đavola” Johna Hustona i sebi u bradu šapuće sve što izgovara Humphrey Bogart, znajući njegove rečenice napamet.
To što nije nikad dobio priliku postati pravi glumac, nego je mahom glumio u lakonotnim mjuziklima, frustriralo je Elvisa i on umnogome ispada jedna prilično tragična figura, kao i Priscilla koja ga je, frustrirana, čekala kući dok je bio na turneji ili snimao filmove s Ann Margaret, čitajući o njegovim aferama sa njom i Nancy Sinatrom.
Za to vrijeme Priscilla nije smjela izaći ispred kuće da je ne vide obožavateljice, a kad je, nakon završetka školovanja (test za maturu je prepisala), htjela nešto raditi, rekao joj je “Ili ja ili karijera, dušo”, kontrolirajući njezin život do te mjere da joj je kupovao odjeću i sugerirao frizuru/boju kose. Graceland je za nju bio zatvor i film povremeno umije biti klaustrofobičan.
Iako razlika u visini između Elordija i Spaeny bode oči i odvlači pažnju (on je 196 cm, ona 1.52; Elvis je bio 1.82, Priscilla 1.63), čini se da to Coppola namjerno napravila/potencirala s obzirom da Presley natkriljuje suprugu u svakom smislu, sve dok ona napokon nije odlučila iskoračiti iz njegove sjene i pobjeći iz kućnog zatvora. Ironično, Elvis je postao sam svoj zatočnik s rezidenturom u Las Vegasu i neposredno otvorio vrata njezine slobode. Elvisov kraj bio je Priscillin novi početak.