Vrijedna akcijska pčelica je Jason Statham pa ima smisla da glumi u filmu naslovljenom “Pčelar” (“The Beekeeper”). Vjerovali ili ne, “Pčelar” je Stathamov već peti akcijski film unatrag godinu dana nakon “Operacije Fortune”, “Brzih i žestokih 10”, “Mega 2” i “Plaćenika 4”. Danas nema radišnijeg i postojanijeg akcijskog heroja prve lige od njega. Drugi ubodu akciju pa odu, ali Statham ubada cijelo vrijeme i živi za to. Zato je uloga Pčelara kao stvorena za njega.
“Pčelari ne staju raditi do smrti kao pčele”, kaže netko u filmu i kao da opisuje Stathama koji će se očito junačiti do posljednjeg daha. Statham je Adam Clay, nekadašnji elitni atentator i pripadnik tajne organizacije zvane Pčelari. Clay se povukao u mirovinu i doista uzgaja pčele, a vratit će se starom pozivu kad jedina žena koja se brinula o njemu, Eloise Parker (Phylicia Rashad), počini samoubojstvo nakon što joj prevarom otmu životnu ušteđevinu.
“Krasti od starije osobe jednako je loše kao i krasti od djeteta... možda i gore”, kaže Clay agentici FBI-ja i Eloiseinoj kćerki (neuvjerljiva Emmy Raver-Lampman) te kreće u osvetu premazanu krvlju i medom kao John Wick. “The Beekeeper” se pozicionira kao Stathamov “John Wick”, tj. još jedan u nizu oponašatelja najutjecajnijeg akcijskog filma zadnjih deset godina, od profiliranja junaka do oslikavanja tajnovite organizacije, no to nije bilo potrebno. Glumac je akcijski brend sam za sebe i njegovi filmovi ne moraju oponašati druge.
Srećom, redatelj David Ayer (“Kraljevi kvarta”, “Posljednja patrola”, “Sabotaža”, “Fury”), žanrovski filmaš stare škole s kojim je Stathamu bilo suđeno da surađuje prije ili kasnije, radi nešto kao John Woo u “Tihoj noći”. Modernoj publici Ayer isporučuje akciju po mjeri “Johna Wicka”, ali je na valnoj duljini s ranim Stathamovim akcijskim filmovima, inspiriranim zlatnim dobom žanra osamdesetih i devedesetih.
Tako, “Pčelar” predstavlja povratak korijenima za Stathama i akcijsku kinematografiju općenito. Ovo je solidan akcić na tragu “Transportera”, “Ledenog ubojice”, “Profesionalca”, “Neprijatelja pred vratima” i “Dana gnjeva” koji pokazuje da se i Statham i Ayer osjećaju više kao kod kuće u srednjebudžetnoj “old school” akciji, kad ne snimaju suvremene blockbustere franšiznih nameta poput “Mega” i “Fast&Furious” u slučaju glumca, tj. “Odreda otpisanih” na primjeru redatelja.
Film je najbolji kad je fokusiran na Stathama (suvišan podzaplet s agenticom FBI-ja za Clayevim petama) i Ayer maksimalno koristi okretnost glumca, najkompletnijeg akcijskog junaka današnjice uz Scotta Adkinsa (mišići, borilačke vještine, puškaranje).
Dobri su i korumpirani “tech” negativci, vukovi s Wall Streeta koji “varaju najranjivije” preko “call centra”, od Josha Hutchersona kao razmaženog i nakokanog mladića Dereka Danfortha, preko Jeremyja Ironsa u ulozi bivšeg CIA-ovca Wallacea Westwylda, do nove face Taylora Jamesa u liku Lazarusa, plaćenika uvjerenog da bi jedini mogao srediti Claya i upustit će se s njime u vrlo krvavu tučnjavu na vrhuncu filma.
Činjenica da je Derekova majka (Jemma Redgrave) predsjednica SAD-a i da je on financirao njezinu kampanju naizgled je vrlo provokativan motiv za akcijski film u kojem heroj vatrom istjeruje stršljenove korupcije, tj. kanistrima benzina spaljuje do temelja poslovne prostore negativaca, ali “The Beekeeper” ne ide do kraja u političkoj subverziji s obzirom da Ayer ipak nije Walter Hill, John McTiernan ili Paul Verhoeven, iako crpi inspiraciju iz žanrovskih klasika osamdesetih, devedesetih i ranih dvijetisućitih.
Ako je Irons link prema “Umri muški 3”, izjava Westwylda upućena Dereku “Za nekoga tko je uzdigao sjebavanje na umjetničku formu, ovo je tvoja Mona Lisa” kao da je parodična parafraza citata Christophera Walkena iz “Tjelesne straže” (“Creasyjeva umjetnost je smrt. Sprema se naslikati svoje remek-djelo.”).
Sam Clay sipa “one-linere” tipa “Imate zakone za te stvari dok ne propadnu, onda imate mene” i metafore poput “Ja sam pčelar, štitim košnicu”, dok njega negativci pogrešno o(t)pisuju “On je samo pčelar” (kao što su za Stevena Seagala krivo mislili da je “samo kuhar” u hitu “Pod opsadom”), a njegovo djelo riječima “Izgleda kao da je ovuda protutnjao tornado” (u stilu “Komandosa”). Scenarist Kurt Wimmer uspijeva čak i Shakespeareov Hamletov monolog premazati pčelinjim medom. “Biti ili ne biti”, tj. “pčelariti ili ne pčelariti”, Lazarus pita Claya. Dakako, odgovor je biti. Pčelariti.