Azija se počela graditi kao snažna filmska sila na samome startu 21. stoljeća s "Tigrom i zmajem", "Herojem" i "Paklenim poslovima". Južnokorejska kinematografija je naglo ubrzala tu izgradnju, najviše filmovima kao što su "Sjećanja na ubojstvo" redatelja Joon-hoa Bonga, "Proljeće, ljeto, jesen, zima... i proljeće" Kima Ki-Duka i "Oldboy" (2003.) Chan-wooka Parka.
Osvojivši Grand Prix canneskog žirija pod predsjedanjem Quentina Tarantina, "Oldboy" je potvrdio Aziju kao novu kinematografsku riznicu. U isti mah "Oldboy" je podigao i južnokorejski "novi val", koji je doživio kulminaciju 2020. s oskarovskim trijumfom "Parazita", te ustoličio Parka ("Simpatija za gospodina Osvetu") kao jednog od vodećih novomilenijskih redatelja ("Sluškinja", "Dvostruka prijevara").
Mnoštvo je izvrsnih južnokorejskih filmova nastalo u periodu od 2003. do 2020. i dalje, ali "Oldboy" se ističe kao vjerojatno najizvrsniji, a definitivno najnezaboravniji.
Jednom kad pogledate ovaj intenzivan film, teško ga zaboravljate. "Oldboy" je Parkov ekstremni odgovor na akcijske filmove osvete, mračne trilere poput "Sedmice" i "puzzle" misterije u stilu "Mementa".
Gledatelj se višekratno pita "što je u – ljubičastoj – kutiji?" i razmišlja kamo vodi protagonistova osvetnička potraga za čovjekom koji mu je uništio život. Put osvete je istovremeno i put iskupljenja u Parkovu slojevitom filmu, a popločan je melodramom, pa i tragedijom opernog zamaha.
Prolazeći od misterije do tragedije, Park je orkestrirao test izdržljivosti za protagonista i gledatelje obojan u crveno (krv) i crno (humor), film koji djeluje fizički i emotivno na njega i na nas. Protagonist je biznismen Oh Dae-su (odlični Choi Min-Sik) i on će biti utamničen ubrzo nakon što ga upoznamo pijanoga u policijskoj stanici dok na leđima nosi anđeoska krila, inače poklon za propušteni kćerkin rođendan.
Tijekom 15 godina zatvora Oh Dae-su razbija glavu tko ga je zatočio i zašto, noseći masku tragedije koja se na njegovu licu formira poput bora. "Samo mi reci zašto sam ovdje", proklinje on na rubu sloma živaca, ali dobiva televiziju umjesto odgovora. Televizija postaje "sat, kalendar, prijateljica i ljubavnica" Oh Dae-sua, njegov jedini svijet, kao Chanceu u "Being There".
Preko televizije Oh Dae-su doznaje da su mu smjestili ubojstvo supruge i prikazali ga kao ubojicu, kao i da je njegova kćerka posvojena, a protok vremena oslikan je izvještajima o tragičnoj pogibiji princeze Diane 1997., terorističkom napadu na Ameriku 11. rujna 2001. itd.
Vrijeme u uzništvu Oh Dae-su ubija udarajući šakama o zid tako snažno da mu ruke prokrvare i sastavljanjem liste ljudi koje je mogao uvrijediti. Nakon što jednog dana bude pušten vani, ponovno rođen iz kofera na livadi, Oh Dae-su će upoznati mladu kuharicu Mi-do (Gang Hye-Jung) i sa njom ostvariti nježan odnos dok pokušava rasvijetliti razloge zatočeništva, igrajući igru mačke i miša s dijaboličnim uzničarem Leejem Wu-jinom (Yu Ji-tae).
Kad Oh Dae-su nedugo nakon izlaska na slobodu pojede živu hobotnicu, šokerski prizor je preslik filma, definicije ekstremne kinematografije i krajnje nelagodnog iskustva, odnosno uvod u scene vađenja zubi kandžom čekića ("Maratonac" je mala beba za ovo) i rezanja jezika škarama.
Priča polako obavija pipke oko vrata Oh Dae-su i gledatelja, stežući stisak sve jače i jače. Naime, Lee Wu-jin je pripremio rijetko okrutnu igru i "prostudirao" Oh Dae-sua. "Ja sam neka vrsta učenjaka, a moj glavni predmet si ti", govori Lee Wu-jin. On je ubacio Oh Dae-sua iz jednog zatočeništva u drugo (potonji spominje "život u većem zatvoru") i od njega će stvoriti monstruma.
"Postao sam monstrum, kad moja osveta završi mogu li se vratiti Oh Dae-suu?", razmišlja protagonist, gubeći dušu u pronalasku osvete za gubitak 15 godina života, žene i djeteta. Za sobom Oh Dae-su ostavlja krvavi trag. U jednoj akcijskoj sceni on je primijenio 15 godina imaginarnog treninga i potukao se punim hodnikom ljudi, rabeći čekić, šake, noge; nije posustao ni kad je dobio nož u leđa koliko je gonjen bijesom.
Scena korespondira s novomilenijskim akcijskim realizmom "Bourneova identiteta" i sije sjeme za "Raciju", "Johna Wicka", "Atomsku plavušu" i slične akcije: istovremeno je realistična i virtuozno koreografirana, snimljena panoramski polaganim pokretima kamere u neprekinutom vodoravnom kadru tako da svaki udarac bude vidljiv.
Ako Oh Dae-su ispada svojevrsni prethodnik Johna Wicka, Lee Wu-jin je na neki način preteča sadističkog Jigsawa iz "Slagalice strave" u pogledu orkestracije Oh Dae-suova psihofizičkog propadanja. No, "Oldboy" je ponajprije "pornografska tortura" duše, ne tijela. "Otkinut ću ti ud po ud", Oh Dae-su prijeti Lee Wu-jinu, ali Parka ne zanima uprizorenje takvog četvorenja.
Park radi sugestivni "rez" u odsudnim trenucima i režira nasilje držeći se izjave jednog od negativaca "Kažu da se ljudi smežuraju jer imaju maštu". Ipak, ni najbujnija mašta gledatelja ne može predvidjeti kamo "Oldboy" ide koliko Park subvertira očekivanja gradirajući tragediju, zbog čega je film i danas svjež i mladolik. "Oldboy" nije nalik ničemu što se snimilo do i od 2003. godine. Jedno je sigurno: osveta je jelo koje Park servira hladno, primjereno završnici u šumi ogrnutoj snijegom.