Naoko se “Kalibar 22 za specijalista” (“Thunderbolt and Lightfoot”, 1974.) čini kao jedan od onih lepršavijih, humorističnih akcića Clinta Eastwooda kakve je znao snimati od kraja sedamdesetih do početka devedesetih godina prošlog stoljeća da omekša ili čak samoironizira svoj “tough guy” Dirty Harry imidž.
“Bronco Billy”, “Čovjek iz San Fernanda”, “Vrelina grada”, “Ružičasti Cadillac” i “Gušter” bili su opozicija njegovim žestokim ili ozbiljnijim akcijskim filmovima/trilerima kao što su “Prljavi Harry”, “Istjerivač pravde”, “Veliki izazov”, “Bijeg iz Alcatraza”, “Vatrena lisica” i “Omča”.
Doista, “Kalibar 22 za specijalista” djeluje poput tih akcića kao akcijska komedija koja kombinira elemente filmova ceste i potjere s “buddy” žanrom i pljačkaškim krimićem. Početak je ležeran u anti-Dirty Harry stilu. Eastwoodova lika, pljačkaša banki Thunderbolta, upoznajemo kao lažnog propovjednika u crnoj odori sa zalizanom kosom i štreberskim naočalama na glavi (kasnije će jednoj sceni odjenuti i policijsku odoru).
Tek kad neki tip uđe u crkvu i otvori vatru na njega dolazi do prepoznatljivog “eastwoodovskog” akcijskog trenutka, ali Thunderbolt u bijegu od kiše metaka susreće njegovu suštu “buddy” suprotnost, mladog sitnog lopova i lutalicu Lightfoota (Jeff Bridges), predstavljenog kako krade automobil u svijetloj šarenoj košulji. Thunderbolt uskače u Lightfootov jureći automobil i tako započinje njihov slučajni “buddy” odnos koji s vremenom postaje namjeran.
“Mislio sam da si murjak”, kaže Lightfoot, namigujući policijsko-akcijskom Eastwoodu. “Izgledaš kao ludi kučkin sin za jednog svećenika”, doda on i pomogne mu u bijegu. Lightfoot naknadno kasnije shvaća da je pomogao poznatom pljačkašu koji je nadimak Thunderbolt dobio zato što je jednom koristio top kalibra 20 milimetara da provali u trezor. “Thunderbolt i Lightfoot, zvuči dobro”, kaže mladi lopov koji žarko želi biti prijatelj i partner starijeg pljačkaša (“dobri smo zajedno”), što će i postati, premda potonji isprve to odbija i govori mu da je “zakasnio deset godina”.
Tada najviše poznat po nastupu u “Posljednjoj kino predstavi”, Bridges se dobro nosi s Eastwoodom, kontrapunktira mu i izvlači iz njega drukčiju ulogu, kradući film kad se dvojac udruži s Thunderboltovim progoniteljima i bivšim partnerima u zločinu Redom Learyjem i Eddiejem Goodyjem (George Kennedy, Geoffrey Lewis) za novu pljačku nakon što ih ovaj uvjeri da nije ukrao lovu iz njihovog prijašnjeg podviga, pohranjenu na sigurnom mjestu.
Sve naizgled djeluje “laganini”, kao svojevrsni “Prljavi Harry” pljačka banku, ali ne s magnumom, već pomoću antitenkovskog topa (“jednim pucnjem iz ovog i ode tenk”). No, između redaka se čitaju teže teme, što je “input” redatelja i scenarista Michaela Cimina. Iako je Eastwood planirao režirati “Thunderbolt and Lightfoot” prema Ciminovu scenariju, nakon što mu se svidio njegov koscenaristički doprinos na drugom “Prljavom Harryju”, naslovljenom “Klopka za inspektora Callahana”, na kraju je velikodušno prepustio režiju i dao priliku jednom debitantu.
U “Kalibru 22 za specijalista” posijani su tragovi kasnijih Ciminovih filmova pa se tako Thunderbolt i ekipa, da pribave novac za pljačkašku opremu, zapošljavaju u čeličani u kojoj bi mogli raditi protagonisti “Lovca na jelene”, a redatelj uspijeva pronaći epski zamah u oskudnim okvirima, uperujući kameru u spektakularne krajobraze Montane, od polja pšenice u uvodnoj sceni Thunderboltova bijega nadalje, tj. zagrijavajući se za “The Deer Hunter” i “Vrata raja”.
S nekim drugim iza kamere, “Thunderbolt i Lightfoot” je mogao biti ordinarniji i zabavniji akcijsko-komično-pljačkaški film, ali Cimino mu daje određenu težinu samim time što ne romantizira likove pljačkaša i njihov čin na gotovo jednak način kao što nije romantizirao rat u Vijetnamu ni američke doseljenike iz istočne Europe. Kad Thunderbolt izjavi “Ako uspijemo ovo, stići ćemo na film u ‘drive-in’ kinu”, ne znači da će se to i ostvariti jer ovo nije “Oceanovih 11” tip pljačkaškog krimića, naprotiv.
“Kalibar 22 za specijalista” usput oslikava posthipijevsku Ameriku, njezino društvo i ekonomiju, posjedujući nešto od kontrakulturalnih “road” filmova poput “Golih u sedlu” i “Točke nestajanja” u pogledu gorkog pesimizma, tragike i fatalizma ranih sedamdesetih, ovjekovječena u egzistencijalnim ostvarenjima “novog Hollywooda” kojima pripada. Scena smrti jednog lika je uznemirujuća i sve samo ne dostojanstvena, jedna od najrealističnijih u povijesti kinematografije.