Glasnoća u naslovu dokumentarca "Joan Baez: Ja sam glasna" ("Joan Baez: I Am a Noise") može začuditi fanove legendarne folk-glazbenice i političke aktivistice, ikoničke figure kontrakulture šezdesetih godina prošlog stoljeća. Joan Baez imala je "jedan od najčišćih glasova u povijesti glazbe", a i njezina muzika bila je sve samo ne bučna.
Međutim, naslov se odnosi na Joaninu unutarnju buku. "Svatko ima tri života, javni, privatni i tajni", citira se Gabriel García Márquez. Redateljice intimnog dokumentarca Miri Navasky, Maeve O‘Boyle i Karen O‘Connor najviše se bave privatnim i tajnim životom glazbenice. Još u srednjoj školi Baez je patila od tjeskobe i otad se svakodnevno bori s unutarnjim demonima, napadajima panike i depresijom, redovno posežući za psihoterapijom.
Upoznajemo je u dobi od 79 godina (toliko je navršila u vrijeme snimanja filma; danas joj je 83), kad se sprema na oproštajnu turneju u povodu albuma "Whistle Down the Wind". Formula je standardna za dokumentarac: dok Joan pripovijeda svoju životnu priču u "talking head" stilu, redateljice miješaju ulomke iz njezine karijere, arhivske snimke itd. Ipak, film ponire u glavu Baez i djeluje kao terapijska seansa.
Doznajemo da su je kao klinku zbog tamnije boje kože zezali vršnjaci (meksičko podrijetlo oca fizičara koji je radio na otkrićima vezanima za rendgene) i da je njezina sestra Mimi također željela biti pjevačica i ostala u Joaninoj sjeni, uslijed čega je došlo do rivalstva i animoziteta.
Postala je slavna prije 20. godine, nakon što je kao djevojka "voljela biti u centru pažnje", a kad je imala 21 ukrasila je naslovnicu magazina "Time". "Nisam baš dobra u odnosima ‘jedan na jedan‘, dobra sam u odnosima ‘jedan na dvije tisuće‘...", govori Baez u vezi popularnosti koju je prihvaćala, ali to ju je i potajice gušilo.
Vrhunac popularnosti doživjela je u turbulentnim šezdesetima i sedamdesetima kad je bila "pravi glas u pravo vrijeme". Sudjelovala je u Pokretu za građanska prava (bila bliska s dr. Kingom čiji mitski "I have a dream" govor čujemo u filmu) i protestima protiv rata u Vijetnamu.
U tom periodu bila je udana za Davida Harrisa koji je zbog izbjegavanja vojačenja završio u zatvoru. Nije izbjegnuta njezina bliskost s Bobom Dylanom. "Trebala sam nekome biti majka, trebala sam se družiti, trebale su mi spletke", govori Joan koja je bila svojevrsna majčinska figura dječaku Dylanu, ali ga je voljela i priznaje da joj je "slomio srce".
Dylan u jednom intervjuu u filmu kaže da su bili "samo prijatelji". Međutim, ono što je u dokumentarcu najkontroverznije jest da je Baez svoga oca optužila za seksualnu traumu, tj. (nikad dokazano) zlostavljanje, što je on opovrgnuo i pozvao se na sindrom lažnog sjećanja.
Od tih kontroverzi film ne bježi, kao ni od toga da Joan možda doista pati od spomenutog sindroma. "Sjećamo se onoga što želimo, neovisno o tome kako se jako nastojimo držati točne priče", citat je iz dokumentarca koji je, zanimljivo, producirala Patti Smith i svjetsku premijeru je imao na Berlinaleu, a hrvatsku na ZagrebDoxu.
Zbog viška privatnih pikanterija i manjka glazbe za film o jednoj glazbenici, "Joan Baez: Ja sam glasna" bit će možda čak i interesantniji tzv. slučajnim promatračima nego fanovima. No, ovakav kakav jest, "I Am a Noise" sigurno je ispunio primarni cilj za aktericu dokumentarca u potrazi za spokojem. Buka u Joaninoj duši zasigurno je barem malo stišana.