Snimka "slučaja Sirobuja", odnosno divljačkog napada nasilnika na troje mladih ljudi u automobilu, kod filmofila je izazvala flešbek na hororske trilere o teroru na cesti poput Spielbergova "Dvoboja". Video je, tako, mogao asocirati i na scene iz podcijenjenog filma "Divlja vožnja" ("Joy Ride", 2001.) Johna Dahla koji, reklo bi se, stiže kao naručen za TV emitiranje.
Kamiondžija je u "Duelu" jedva prikazan i funkcionirao je gotovo kao nadnaravni entitet, stoga se moglo činiti da se veliki kamion sam oteo kontroli poput nekakvog terminatorskog stroja i počeo naganjati biznismena po (auto)cestama kalifornijske pustinje, ljutit što ga se jedan mali automobil drznuo prestići.
U "Divljoj vožnji" kamiondžija je definitivno čovjek radijskog nadimka Rusty Nail (Ruzinavi čavao) kojeg barem često čujemo ako ga rijetko vidimo, a on će, podudarnosti li, zaigrati cestovnu igru mačke i miša upravo s troje mladih ljudi, također dva mladića i jednom djevojkom, proganjajući ih po zabitim putovima u kasnim noćnim satima, zabijajući se u njihov automobil itd.
Ipak, razlika je što su mladi u filmu neslanom šalom isprovocirali vozača koji, pak, odgovara profilu negativca iz horor trilera i odlazi u ekstrem sukladno žanru. Priča počinje kad Lewis (Paul Walker, tada friško proslavljen "Brzima i žestokima") odluči krenuti iz Kalifornije u Kolorado da pokupi prijateljicu iz djetinjstva i simpatiju Vennu (Leelee Sobieski), a usput staje u Salt Lake Cityju kako bi izbavio iz pritvora problematičnog brata Fullera (nepredvidljivi Steve Zahn).
Na putu prema Koloradu, Fuller ugrađuje CB radio kao "neku vrstu prapovijesnog interneta" i nagovara mlađeg brata da razbiju monotoniju šaleći se s kamiondžijama tako da Lewis imitira ženski glas. "Ovi tipovi su napaljeni, bit će zabavno", govori on. Lewis se predstavi kao Candy Cane i započne razgovor s usamljenim vozačem Rustyjem Nailom koji se navuče na priču.
Rusty Nail prihvaća ideju o njihovom susretu "uživo" u motelu pored autoceste, nemajući pojma da ga u dogovorenoj sobi broj 17 ne čeka Candy Cane, već tip koji je u lobiju motela ispao bezobrazan prema Fulleru (dvostruka neslana šala). Nasamareni i poniženi vozač iskalit će se na tipu iz sobe koji je pronađen nasred autoputa i prebačen u bolnicu.
Polagano otkrivanje braće što je Rusty Nail točno napravio tipu (iščupao mu donju vilicu) ilustrira Dahlov pristup žanru horor trilera dok koketira s "teen slasherom" na tragu uspjeha "Vriskova", "Znam što si radila prošlog ljeta" i "Noći vještica H20", samo što je suptilniji i stavlja naglasak na postupno bildanje slutnje i tenzije u stilu Hitchcocka kome se najviše poklonio u napetoj potjeri po kukuruzištu kao parafrazi scene iz "Sjever-sjeverozapad".
Ako je Rusty Nail napravio to tipu koji mu nije ništa direktno skrivio, što bi tek mogao napraviti braći kad sazna za njihovu spačku i da "Candy Cane" ne postoji, iako se on za nju "zakačio" kao onaj taksist za "Slatku Simonu". To je izimno jeziva spoznaja. A jeziv je i vozač kao lik: instant ikonički Rusty Nail ostavlja prijeteći dojam strašnim glasom Teda Levinea ("Kad jaganjci utihnu", "Usamljeni zaštitnik") i krupnim stasom Matthewa Kimbrougha.
On je ominozan i misteriozan, ne znamo njegovu povijest, tj. je li već bio nasilan ili je tek postao, a većinski ga slušamo i tek povremeno vidimo u sjeni za upravljačem kamiona, što Dahl koristi za maksimalni efekt jeze. Kad Rusty Nail preko radija kaže "Trebao bi popraviti stražnji žmigavac", sugerirajući da prati braću, njegove riječi izazivaju tihu bojazan. Na to redatelj i tipuje, pronalazeći univerzalni, bezvremeni strah i prijetnju u ordinarnim, svakodnevnim stvarima.
Režija je izvrsna, brza i žestoka, unatoč povremenom rastezanju vjerodostojnosti i posezanju za tzv. suspenzijom nevjerice. Od jedne zvonjave telefona neće samo poskočiti likovi: "Joy Ride" potiče strah od telefonske slušalice, još više radija, usamljenih motela i benzinskih crpki usred ničega, otvorene autoceste obavijene tamom i zlokobnih kamiona koji povremeno izgledaju kao da voze sami.
Zelena i crvena (boje semaforskih svjetala) kolorno dominiraju na CB radiju, kao i u motelu. Dahl je specijaliziran za moderni noir ("Red Rock West", "Posljednje zavođenje") pa i film ima neo-noirovski izgled, mahom se odvijajući noću, pri čemu igru svjetla i sjene zamjenjuju snopovi farova kamiona ili motelskih neona koji utjeruju mrak, stvarajući ponekad nadrealni ugođaj.
Redatelj ne odlazi u apstrakciju kao Spielberg u "Duelu", odnosno radi to samo u sceni kad Rustyjeva kamiončina prignječi automobil uz stablo djelujući kao golema zvijer koja se poigrava s plijenom, i to netom nakon što je prošla kroz kamion za led i prepolovila ga na dva dijela.
Obje scene su akcijsko-trilerski impresivne i dolaze kao iznenađenje s obzirom da je Dahl navodio likove (i gledatelje) na krivi trag, što je jedna od njegovih subverzija. Likove iz tinejdžerskih filmova s kraja devedesetih Dahl ubacuje u mračni cestovni svijet "Dvoboja", ali i "Autostopera" i "Sloma" s kojima "Divlja vožnja" zaslužuje biti spomenuta u istoj rečenici. "Joy Ride" je teroru na cesti dao novo ime.