Sinana Gudževića prije sam slušao nego čitao. I kupio me na prvu izgovorenu rečenicu. Čime? Za početak, jezikom koji ne priznaje granice ni književnih standarda ni dijalekata. Potom, rijetkim umijećem da u svoje priče uplete i uzvišeno i prizemno. Konačno, besprijekornom dramaturgijom zbog koje se svaka njegova rečenica sluša kao da ima biti posljednja. Ne mogu vam, naravno, savjetovati da ga počnete uhoditi, pa iz prikrajka vrebati kad će započeti kakav zgodan monolog, ali vam zato mogu svesrdno preporučiti da posegnete za njegovom duologijom "Maksimir i Mirogoj", u kojoj je dojmljivo i vjerno prenesen duh njegovih ćakula i facendi.
Prilježni čitatelji "Novosti" vrlo dobro znaju o čemu je riječ. Na stranicama toga tjednika on već godinama ispisuje tekstove koji...