Kad su složni, ljudi mogu učiniti čuda.
Mještani Putnikovića dokazali su to barem dvaput: kad su osnovali Poljoprivrednu zadrugu, za koju je i danas vezana egzistencija mnogih obitelji, i kad su pronašli vodu. To su dva poteza koja su vrlo vjerojatno većinu njih zadržala na njihovim ognjištima. Inače bi i ovo pelješko mjesto doživjelo sudbinu drugih - kuće bi obrasle u bršljan, baštine u draču, ljudi u tuđinu.
Lokve umjesto izvora
Ovako su Putniković i njegovi zaselci ipak ostali naseljeni, sa školom i vrtićem, radnim mjestima u vinariji i Muzeju vinogradarstva i vinarstva, obrađenim poljima i vinovom lozom.
A priča o vodi počela je davno, u počecima čovjekova života na ovom bezvodnom području, koje karakterizira neprestana žudnja za vodom, kazuje dojučerašnji upravitelj Poljoprivredne zadruge Jozo Rabušić, sada umirovljenik, kojega je nedavno na ovom mjestu zamijenio mlađi kolega Ivo Đuračić.
- Ovdje nema prirodnih izvora, nego su se ljudi koristili lokvama i cisternama. Te lokve, koje je čovjek samo doradio, ogradio i očistio te stvorio mini akulumacije, služile su za stoku. U kućanstvima smo se uvijek služili cisternama, a mi smo od rođenja naučeni na štednju vode - sjeća se vremena kada je ovo mjesto živjelo i od stočarstva.
- Priča o vodi je priča o beskrajnoj upornosti čovjeka da bi ovdje uopće mogao živjeti - pjesnički opisuje gospar Jozo.
Dublje od mora
- U Ponikvama imaju neke izvore, čak i na visokim kotama se voda pojavljuje na površini. Zapadno od Ponikava, sve do Orebića, a to je najveći dio Pelješca, nema takvih prirodnih izvora. Zato nam se stalno vrtjela misao - možemo li napraviti nešto na pronalasku vode. Razgovarali smo s ljudima koji o tome više znaju, od rašljara do osoba od struke. Neka stručna razmišljanja su bila da se ovdje, na ovim krševitim područjima, voda ne može pronaći prije razine mora, da bušotina mora ići ispod razine mora. A mi smo ovdje na 173 metra nadmorske visine - pojašnjava.
- Postojale su neke indicije gdje bi voda mogla biti i u više pokušaja se nastojala locirati. U istraživanjima INA-e početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća, kojima su oni tražili naftu, navodno je na jednom mjestu u blizini Putnikovića na jednoj bušotini potekla voda, ali je ona ostala zatrpana - iznosi Jozo Rabušić. - Koncem devedestih godina izbušili smo jednu bušotinu blizu vinarije, do 60 metara dubine, ali se voda nije ukazala. Onda su, prije desetak godina, Hrvatske vode u sklopu istražnih bušenja na Pelješcu napravile nekoliko bušotina i rezultati nisu bili zadovoljavajući. Na jednoj bušotini, dosta daleko do mjesta, našli su vodu kapaciteta od pola litre u sekundi, ali zbog udaljenosti se nije išlo u pokušaj eksploatacije.
Ipak, prije tri godine sve se promijenilo u njihovu korist:
- Zahvalni smo Hrvatskim vodama što su bili spremni, nastavkom tih istražnih bušenja, napraviti jednu bušotinu na lokaciji na kojoj smo temeljem određenih saznanja i posredovanjem rašljara bili uvjereni da ima vode. To se zbilo prije tri godine. Bušotina je dublja od razine mora, koje je na tom mjestu na 183 metra dubine, a voda je pronađena na 220 metara. Kapacitet je, na iznenađenje svih nas, bio veći od očekivanog - deset litara u sekundi. To je omogućilo mještanima sela Dubrava, koji su svi zadrugari Poljoprivredne zadruge Putniković, da se angažiraju svojim radom i sredstvima i dobiju tu vodu, a znatnu pomoć nam je pružila i Županija i Općina. Pumpa je postavljena na dubinu od 185 metara - kazuje Jozo i otkriva da je u ovaj projekt svako kućanstvo uložilo 2000 eura. Mjesečno preko zadruge i svog brojila plaćaju struju, kao i troškove održavanja.
Ideja je ići dalje
S Jozom Rabušićem smo i obišli bušotinu u Donjoj Dubravi. Virimo u cijev duboku 220 metara, ali tu se zapravo nema što vidjeti. Nije to ni bitno - bitno je da vode ima, i to poprilično:
- Ovo je putokaz za sva krševita područja koja su bezvodna, da imaju šansu. Sad se zna i vrlo je vjerojatno da se i na nekim drugim lokacijama može pronaći i eksploatirati voda. Aktualan je trend u Hrvatskoj u smislu navodnjavanja, a i Hrvatske vode imaju dobru volju raditi na razvoju mreža za navodnjavanje - optimističan je Jozo.
- Svakodnevno se koristimo tom vodom - ne propušta dodati Ivo Đuračić. - Dosad smo svi imali gustijerne u koje smo skupljali kišnicu, a u ljetnim mjesecima vatrogasne cisterne su nam dovozile vodu. Otkad smo dobili ovu vodu, koja je tehnička jer nije u sustavu redovne kontrole, koristimo je za polijevanje i nalijevamo svoje gustijerne. Razveli smo tu mrežu oko kuća i u vrtove, jer je kapacitet puno veći nego nam treba u selu. Razvukli smo nekih 700-800 metara vodovodne mreže oko bušotine. Ideja je ići dalje - ističe Ivo.
Zasad se vodom iz ove bušotine napaja selo Dubrava, ali im je namjera da se mreža proširi i na okolna mjesta.
- Bit je i ideja da se ta voda u budućnosti iskoristi za poljoprivredu, da je izvučemo što dalje i napojimo polja jer kapaciteta ima i za ozbiljniju proizvodnju - naglašava Ivo Đuračić.
Ova bušotina na kojoj je potekla voda nije jedina na ovom području: nakon što je blizu vinarije u Putnikoviću napravljena bušotina na 60 metara na kojoj nije potekla voda, prije desetak godina napravljena je nova bušotina u krugu vinarije. Na dubini od 180 metara nađena je voda i ona ljeti zadovoljava potrebe vinarije.
- Do tada smo se u vinariji služili cisternama, bio je to veliki trošak i vrlo nezgodno u proizvodnji. Cisterna je ograničena, ona doveze 6 kubika vode, a to je u jednoj ozbiljnoj proizvodnji zanemariva količina - kazuje Ivo, pa nam, kroz jednu anegdotu sa suprugom, opisuje kako se u Putnikoviću odnose prema vodi:
- Moja supruga Marijana, kad se udala tu, a došla je iz Trstenoga koje ima obilje vode, prala bi zube, a voda bi točila. Ali brzo ju je i ona počela štedjeti. Kad je nakon kratkog vremena otišla u posjet svojima u Trsteno, rekla je sestri ujutro dok je prala zube ‘zatvori tu špinu!‘ - smije se Ivo.