Povijest karatea u Pločama prilično je duga, preko 50 godina u kontinuitetu, a s ovom borilačkom vještinom Pločane je prvi upoznao Mladen Milošević Braco. On je karate trenirao u Splitu tijekom školovanja, a kada bi se vraćao u Ploče, najčešće tijekom ljetnih mjeseci, okupio bi prijatelje i znatiželjnike i obučavao ih karate vještinama u prostorima tadašnjega Jedriličarskog kluba Mornar.
A Bracina ljubav prema karateu „rodila“ se iz nužde. „Pohađao sam Pomorsku školu u Splitu i spavao u Šumarskom domu, stariji Splićani znaju što to znači. Iz Ploča su sa mnom bili još Ivan Pavlović, Ivan Buljan i Miro Živković. Bilo je to vrijeme svakodnevnih, bezbrojnih tuča, stalno smo bili izloženi napadima raznih skupina starijih tučaroša, od ulice pa do podjele hrane, gdje smo mi najmlađi često ostajali kratkih rukava. Morali smo se braniti, jer smo bili prepušteni sami sebi. I tako sam došao na ideju da se, sa svojim prijateljem Edom Unkovićem, inače Opuzencem, upišem u novoosnovani Karate klub Split. Bili smo prva generacija karatista, a trener nam je bio Marko Džaja. Učili smo brzo, zavolio sam karate. Bilo je dana kada sam trenirao i po 16 sati. Praktički, bio sam profesionalac. Naporan rad donio je rezultat. Brzo sam napredovao, nastupao na brojnim natjecanjima, osvajao odličja. Godine 1972. postao sam viceprvak Hrvatske. Edo i ja smo bili među najboljim borcima“, kaže Milošević, koji je upravo s Unkovićem i još nekolicinom prijatelja kasnije osnovao KK „Tempo“ Split.
Postali su veliki zaljubljenici u karate, „gutali“ literaturu, upoznavali ljude, čak iz Japana, širili prijateljstva i – napredovali. Unatoč uvjetima u kojima su trenirali. Trenirali su, prisjeća se Braco, „u Mornara“ kraj Lore gdje su bili i veslači i boksači. „Nismo imali ni vreće, pa smo ih posuđivali od boksača, kada oni nisu trenirali. No, brzo smo postali poznati i mnogi ljudi dolazili su gledati kako treniramo, tražili savjete. Jedan od njih bio je i kasniji kick – boxing šampion Branko Cikatić. Među onima koji su se raspitivali o tome kako se fizički zaštititi u određenim situacijama bili su i članovi zlatne Hajdukove generacije, Šurjak, Buljan, Žungul…“, prisjeća se Braco. Stariji poznavatelji „najvažnije sporedne stvari na svijetu“, sigurno znaju što su u to vrijeme predstavljala gostovanja „Majstora s mora“ u primjerice Nišu, Titogradu, Skoplju i drugim gradovima u kojima su nogometni tereni vrvjeli raznim kostolomcima.
A tijekom ljetnih mjeseci Braco se vraćao u Ploče, trenirao, okupljao prijatelje i učio ih karateu. U to vrijeme, kaže nam, bio je veliki rivalitet s Metkovićem, pa je znanje ovakvih vještina dobro došlo, a on je postao neformalni vođa pločanske omladine. „Ljudi koji treniraju karate vještine su puno plemenitiji od običnih tučaroša, postojaniji i zreliji za donošenje odluka. Karate te formira, „pretvori“ u ozbiljnu i odgovornu osobu, sposobnu prepoznavati situacije i rješavati ih na prihvatljiv način“, ističe Milošević.
Vještine koje je stekao pomogle su mu da upozna mnoge ljude i stekne dragocjena iskustva. Od njega su tražili da bude tjelesni čuvar, čak i ljudima iz Južne Amerike, „kalio“ su u splitskom disko klubu Arkada gdje je radio kao izbacivač, ali, kako naglašava, sve napete situacije uglavnom je rješavao mirnim putem.
Početkom Domovinskoga rata, Braco Milošević postao je zapovjednik Lučke garde Ploče, koja je sudjelovala u osvajanju prve neprijateljske vojarne u Domovinskome ratu. Bio je dozapovjednik Ratne luke Ploče za sigurnost za Južni Jadran. Obnašao je funkciju direktora
Pomorskog servisa Luke Ploče, a danas je umirovljenik. Umirovljeničke dane provodi radno, s prijateljima je osnovao braniteljsku zadrugu, kupili su brod i mreže i bave se ribolovom. Tako, ističe, nastavlja obiteljsku tradiciju jer su mu djed i pradjed bili ribari.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....