Bračni par Nikola i Sandra Šunjić iz Spilica pokraj Staševice imaju devetero djece i, po kriteriju „modernosti“, ne uklapaju se u trendove. Istina, to ih i ne zabrinjava i danas, kada su prava iskušenja u odgoju tolikoga broja djece već odavno iza njih, uživaju u svim blagodatima i sreći koju im donose njihova djeca. I unučad. A već ih je troje!
Nikola je relativno mlad, tek mu je 51 godina, i, poštujući želju svoje vrijedne, tihe i samozatajne supruge nesklone medijskom eksponiranju, pomalo atipično, o iskustvima podizanja devetero dječaka i djevojčica, govorit će nam on.
Njihov najstariji sin Antonio ima 31 godinu, održava mehanizaciju u Luci Ploče, oženjen je, ima tromjesečnog sina i živi u svojoj kući na Spilicama. Ivan je godinu dana mlađi i on se oženio i, na žalost, rastavio. I on ima sina, petogodišnjaka, i vozač je u „Braće Pivac“. Karlo je 26-godišnjak i ženi se u subotu! Već ima curicu staru dva mjeseca i u hotelijerskim je vodama već punih deset godina. 25-godišnja kćerka Karmen sreću je potražila u Irskoj, gdje je bio i njen mlađi brat Noel, koji se vratio kući i „uplovio“ u privatne poslove. Marija ima 24 godine, a Nikol 22. Dvoje najmlađih su Leon, koji ima 16,5 godina i pohađa Srednju školu u Pločama gdje se obučava za kuhara, te 15-godišnja Leonora, buduća frizerka, koja iskustva budućega posla uči u Splitu gdje i živi u Đačkom domu.
„Nije bilo lako, nemamo što kriti. Nismo planirali toliko djece. Ali, ona su dolazila i mi smo ih „dočekivali“. Osmišljavala su naše života, donosila nam radost i sreću, pa nam je bilo lakše nositi se sa svim izazovima koji su se pojavljivali. Imali smo pomoć. Od naših roditelja, prijatelja, lokalne samouprave. Grad Ploče nam je izlazio u susret. Ipak, ne mogu se oteti dojmu da su institucije ove države mogle i bolje reagirati. Moja supruga ne radi nigdje, domaćica je i ništa ne prima ni od koga. Da živimo npr. u Njemačkoj, ne bi imali probleme s kojima smo se susretali u našoj zemlji“, govori nam ovaj hrvatski branitelj koji je bio u uniformi kada mu je na svijet došlo prvo dijete 1993. godine, 29. lipnja na blagdan sv. Petra i Pavla.
„Danas nam ne treba ništa, živimo dobro. Otac mi je ostavio kuću i ulažemo u nju. Većina djece krenula je svojim putem, zreli su i ozbiljni ljudi, koji sada nama pomažu ako ustreba. Antonio, uz posao, održava osam tisuća čokota vinove loze. A najvažnije od svega je da smo jedna velika obitelj koja se odlično slaže“, ne krije zadovoljstvo Nikola.
No, jednu osobu on će ipak posebno apostrofirati, jer, kako kaže, bez nje ništa ne bi bilo moguće. Istina, on je 13 godina vozio kamione diljem Europe i osiguravao financijska sredstva za obitelj, a i danas je više za volanom nego kod kuće, iako više ne odlazi tako daleko.
„Sandra! Moja supruga, toliko sam ponosan na to. Ja sam sretan čovjek, a moja supruga je heroj. Veliki heroj! Toliki je teret podnijela i toliko mi je zadovoljstva i lijepih trenutaka pružila, da se to ne može ni opisati. Volio sam je uvijek, a najviše kad je bila trudna. Presretan sam što je jedna takva osoba pored mene. Od silnog posla nekada nisam imao vremena razmišljati od djeci, ali ona je uvijek bila tu, brinula se za njih, odgajala ih i podizala, i na kraju stvorila od njih prave ljude“, iskreno će Nikola.
A uz suprugu i djecu, danas, u trenucima odmora, posebno uživa kada je u društvu svoje unučadi Ivana, Mateja i Lane. Oni mu sada daju potpuno drugačiju životnu dimenziju. Najteži
životni period, uvjeren je, sada je iza njih, a zadovoljstvom ga ispunjava već i činjenica da napokon ima vremena i za djecu i za unučad.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....