Znamo kakve muke može donijeti bol u uhu, poglavito kod male djece. Zabrinute majke u takvim situacijama često sjednu za računalo, uhvate se tipkovnice i među stotinama slika i tekstova traže spas za svoje dijete. Neke od tih tekstova pisale su stručne, neke manje stručne osobe ili samo oni koji su liječili uho. Tako da je roditeljima danas, uz liječnike, na raspolaganju i stručna i druga literatura na internetu, među kojom se, u silnoj želji da pomognu svome djetetu, ponekad i pogube.
Toplim uljem po čarapi
No, kako je bilo nekada, kada nije bilo interneta ni liječnika. U svakome gradu ili selu znalo se tko je najbolji za namjestiti slomljenu ruku, tko je dobar za namještanje želudca, za liječenje ospica ili upaljene žlijezde, za “izvlačenje” temperature, ili otklanjanja bolova u uhu…
Stoljećima su naši preci stvarali tradiciju narodne medicine, prednjačile su naše bake sa ljekovitim receptima i zanimljivim načinima liječenja koji nas i danas vraćaju u djetinstvo. Što je zajedničko suknenoj krpi natopljenoj maslinovim uljem, rastopljenoj štelici i komadima lancuna, crvenoj podstavi “vuštana”, tamjanu, papiru i pegli, unutarnjoj gumi od automobila, divljoj smokvi, mlijeku i kuhinjskoj soli, krumpiru, šupljem kolaču, slizu, kapuli i lugu, koprivi i medu i stotinama drugih sastojaka, naučile su nas tri svestrane i vrijedne kominske žene s prebogatim životnim iskustvom i znanjem, naslijeđenim od predaka, kojega nesebično prenose na mlađe generacije. Naučile nas i demonstrirale svoje znanje.
Marija Čupić (92), Julija Medak (81) i Magdalena Čupić (80) imaju narodnu medicinu u “malom prstu” i rješenje za skoro sve probleme. Vrijedno su sačuvale načine liječenja koje su isprobale, usavršile i dogradile njihove majke, bake, prabake.., a sudeći prema interesu mlađih generacija, pomalo iznenađujuće, usmenoj predaji ne nazire se kraj.
“Kada bi me boljelo uho majka je imala jednostavan i djelotvoran recept. Suknenu krpu, najčešće čarapu, natopila bi maslinovim uljem, prethodno ugrijanim, i stavila na uho. Bol bi uskoro nestala”, prisjeća se gospođa Julija koja je danas “specijalist” za izvlačenje smole iz uha. Radi to pomoću vitija, a koristi šteliku (svijeću), komad krpe, obično lancuna, malo drveno vreteno i posudu za vodu. Lancun treba biti širok “dva prsta” i dugačak “pedalj i pol”. Potopi se u posudu u kojoj je prethodno rastopljen vosak. Onda se uzme vreteno, u dnu usko, a prema sredini šire, i oko njega se savija smjesa iz posude, jedan sloj preko drugoga, do polovice vretena. Dobiveni “proizvod” u obliku tube od sladoleda, čija širina zavisi od širine vretena, odmah se skine, dok je smjesa vruća. Bolesnik legne “na ruku”, na uho mu se položi papir, koji se probije, a kroz rupu se vitij postavi u uho. Vrh papira se zapali i tako stoji dok ne izgori i izvuče smolu. Zdravi bubnjić, podučava nas gospođa Julija, mora osjetiti “šuškanje”, inače nešto nije u redu. U takvoj situaciji vitij se polako okreće u uhu dok se ne pojavi “šuškanje”. Izgoreni vitij najprije se umoči u posudu s vodom, a onda se pregleda. Ovu vještinu gospođa Julija naučila je od svoje tetke Mare Dugandžić, koja je imala velikih problema sa ušima. Ako je pitate barem približan broj ljudi kojima je pomogla, ostat ćete bez odgovora, što je i razumljivo jer vještinu vađenja smole iz uha pomoću vitija koristi već više od 50 godina!
’Vuštanom’ protiv ospica
Istina, neke lekcije naučila je na teži način, čega se prisjetila dok nam je gospođa Magdalena pričala kako su se liječile ospice. “Recept je bio relativno jednostavan. Moja majka Drina Šuman cijelo mi je tijelo umotala u crvenu postavu od “vuštana” i tako sam ležala u postelji nekoliko dana. Zašto baš crvenu, ne znam, naše majke tako su negdje čule. No koristilo je, kao i šećer kojim mi je majka posula ranu kada sam pala i razbila glavu”, kaže gospođa Magdalena. No, gospođa Julija imala je druge ideje s crvenom postavom. Bila je djevojka i željela se kupati. A nije imala kostima. I, tako, sjela je za makinju za šivanje i sašila sebi crveni kostim. O majčinoj reakciji nećemo trošiti riječi.
Gospođa Magdalena u 30-oj godini života, za vrijeme četvrte trudnoće, počela je osjećati nesnosne bolove u kičmi. “Potpuno sam se iskrivila. Išla sam doktorima, ali nije bilo pomaka. Slušala sam sve koji su mi nešto predlagali. Stavljala sam tamjan između dva papira, sve to položila na mjesto gdje sam osjećala bol i peglala vrućom peglom. Zatim mi je suprug na bolno mjesto stavljao unutarnju gumu od automobila namazanu ugrijanom naftom. Pokušavala sam i sa divljim smokvama, ubranim u svibnju kada su pune mlijeka, pomiješanim jednom litrom domaćega mlijeka starog do tri mjeseca i šakom kuhinjske soli. Kada se sve to dobro skuha bude kao pura. Nakon toga se prepolovi, stavi na bolni mjesto i drži 24 sata. Kada se skine, druga polovica se ugrije i opet stavi. Ne mogu reći što mi je točno pomoglo, ali nakon nekog vremena bol je nestala”, priča nam gospođa Magdalena, dok praktično pokazuje kako se pomoću sirovoga krumpira “izvlači” temperatura iz tijela.
Odabere se krumpir srednje veličine i dobro se ispere s korom. Zatim se prereže popola i stavi se na taban tako da je glatka površina uz kožu noge. Zatim se previje zavojem, dobro stegne i čeka nekoliko sati. Kada se zavoj skine, krumpir je “zgrčen” jer je “izvukao” temperaturu.
Blagotvorna kopriva
O tome kako se liječi upaljena žlijezda, pričala nam je gospođa Marija, koja je u djetinstvu, kao šestogodišnja djevojčica, imala upravo takvih problema na nozi. Njena majka Jela tada je skuhala pripravak od šupljeg kolača, mlijeka, sliza i malo soli. Mlaku smjesu stavila joj je na nogu i previla zavojem od “čembiluka”, koji se više nije mogao koristiti za prvotnu namjenu, ograđivanje kreveta u prostoriji u kojoj su spavale cijele obitelji. Marija se sjeća i kako se liječila bol od uboda krova, jer su u prijašnja vremena ljudi dosta vremena provodili na svojim poljima. U tom slučaju prepolovila bi se manja kapula i pomiješala sa uljem, lugom i soli. Kada bi se ispekla i omekšala, stavila bi se na ranu i zavila. Ako treba, cijeli postupak bi se ponovio. Rane od ležanja liječile su se koprivom, koja bi se prethodno skuhala, izvadila iz vode, usitnila i pomiješala s medom. S tim bi se namazala rana, prethodno oprana kuhanom vodom.
I dok smo razgovarali s ovim zanimljivim ženama, “živim enciklopedijama” narodne medicine, bili smo uvjereni da su sačuvale sve recepte koje su dobile u nasljedstvo. A da će ti recepti ostati na životu pobrinut će se Julijina praunuka Lea i druga kominska djeca.