Cijelu noć sam budna, ni oka nisam sklopila i stalno, bez prestanka, plačem... Još uvijek, evo, dvije godine nakon smrti našeg Gabrijela ne mogu vjerovati da ga nema više među nama, da ga nikada više neću vidjeti na pragu obiteljske kuće. Naš bi sin za dva mjeseca imao 11 godina i bila bi u našoj kući velika fešta. A, ovako... Ovako je golema tuga, bol koja nikako ne prolazi, kazuje nam u suzama neutješna Ivana Bebić, majka, prije dvije godine preminulog Gabrijela Bebića.
Kako je "Slobodna Dalmacija" iscrpno pisala, maleni Gabrijel, koji je te 2018. godine bio u devetoj godini života, na današnji dan je preminuo "na pravdi Boga".
Da je bilo malo više empatije i odgovornosti onih liječnika koji su ga tih nekoliko dana pregledavali u Hitnoj pomoći u Metkoviću i u zgradi Doma zdravlja Metković, danas bi Gabrijel, vrlo vjerojatno bio živ, jer bi mu se dijagnoza postavila na vrijeme.
No, liječnici koji su tada ordinirali, išli su linijom lakšeg otpora (izuzev dr. Kaleb, koja je učinila sve što je mogla da pomogne malenom Gabrijelu) i površno su obavili svoj posao i tek kada je "voda došla do grla" "podigli" su helikopter, koji je malenog Gabrijela prevezao u KBC Split, na Kliniku za dječje bolesti, piše Slobodna.
Tamo je je Gabrijel, nažalost, i preminuo, usprkos činjenici da je bio podvrgnut svom liječenju koji poznaje moderna medicina.
Po vještačenju Medicinskog fakulteta u Zagrebu koje je obavljeno po nalogu DORH-a, za propuste koje su doveli do smrti malenog Gabrijela Bebića terete se njegova pedijatrica, medicinska sestra u Domu zdravlja Metković i dvije liječnice sa Hitne pomoći u Metkoviću.
- Još ništa nije učinjeno. Nije pokrenut nikakav sudski postupak protiv tih osoba, zbog kojih je moj Gabrijel mrtav. One i dalje rade na svojim radnim mjestima i pričinjavaju štetu. Još uvijek traje ispitivanje svjedoka. Što mislite kako je meni i mom suprugu Miši, kada vidimo te ljude?! Oni su tu i dalje, među nama, kao da se ništa nije dogodilo. A, mog Gabrijela nema, neutješno će Ivana Bebić.
Ono što roditelji proživljavaju ove dvije godine, vide i njihova djeca Mihael od šest godina i Gabrijela od osam.
- Upravo mi je jutros, oko sedam sati u spavaću sobu ušao Mihael i kako me vidio da plačem, upitao me "Zašto plačeš mama?". Kada sam mu odgovorila da je na današnji dan umro naš Gabrijel, rekao mi je "Mama ne plaći, on je na nebu s anđelima". Miha razumije sve, zna on tko je kriv za smrt brata. Svaki put kada Gabicu vodimo na terapiju (boluje od juvilarnog reumatoidnog artritisa) on me pita "Rade li tu ljudi zbog kojih je Gabrijel umro?". Znaju djeca što se dogodilo i proživljavaju s nama ovu našu muku i patnju, kazuje Ivana Bebić.
Suprug Mišo, djelatnik groblja u Metkoviću, još je uvijek na bolovanju.
- Ma, vratio se Mišo raditi i radio je dva mjeseca. I onda više nije mogao, jer mu se stalno vraćaju slike Gabrijela. Zamislite kako je raditi na groblju, ukapati ljude, raditi eshumacije, a prošao si sve ono što smo mi prošli. Sada je opet na bolovanju. Ovo nam je najgori dio godine. Od Svetog Nikole, kada se djeca raduju slatkišima, pa Božić, Nova godina, a 6. veljače iduće godine bi našem Gabrijelu bio rođendan. Teško nam je, ne daj Bože nikome ovako!, kazuje Ivana Bebić.
Nikada u svom životu supružnici Bebić nisu mogli pretpostaviti da će na groblje odlaziti svome sinu.
- Bili smo jučer, idemo opet danas i pokušavamo tamo pronaći utjehu, ali utjehe nema. Umrlo je dijete koje se sada trebalo radovati blagdanima, igrati sa svojim prijateljima, odlaziti u školu... Živjeti svoj mladi život. A njega nema, zbog nemara, neodgovornosti ljudi koji i dalje rade na svojim radnim mjestima. Tužno, da tužnije ne može biti. Žao mi je, ali ne mogu više pričati, tuga me ubija, završila je u suzama svoju ispovijest Ivana Bebić.