Kada su arheolozi dr. Dinko Radić i Igor Borzić, desetljećima posvećeni bogatim arheološkim nalazištima na otoku Korčuli, nedavno nabasali na masovnu grobnicu mrtvorođene djece i beba drevnih Ilira, znali su kome se obratiti. Što je drugima jezivo i sablasno, ili barem gadljivo i odbojno, Davorki Radovčić, najistaknutijoj domaćoj antropologinji, intrigantno je i uzbudljivo; pa je takva i priča koju nam je ispričala o ovoj, jednoj od najvećih dječjih grobnica na Mediteranu.
Posjetili smo je u velolučkom Centru za kulturu, gdje smo je zatekli kako, u društvu kolega Radića, iz najsitnijh detalja pronađenih u nekropoli na Kopili kod Blata plete mozaik davne prošlosti Dalmacije.
A gdje vam je bijela kuta, gdje je fina i skupa elektronika, mikroskopi, hologrami...? – u šali se čudim zatekavši je nagnutu nad nekoliko plastičnih tanjura razmještenih na ogoljenom stolu.
Kada sam čula da vas prati glas hrvatske "Bones", drukčije sam ovo zamišljala – dodajem nasmijavši mladu ženu koja mi spremnim odgovorom potvrđuje da joj usporedba nije strana.
– Ja sam specijalizirala paleoantropologiju, a ne forenziku kao "Bones", pa i da imam tu mogućnost, u svome radu ne bih koristila opremu nalik onoj u seriji, a pogotovo je ne bih imala ovdje, nego u visokospecijaliziranim laboratorijima za forenziku – objašnjava, dodajući kako se i bez suvremene opreme, već i golim okom, mnogo može otkriti.
Rukom potom stade prebirati po sitnim komadićima kosti, koje tek tada opažam u mješavini zemlje, kamenčića i drugih krhotina donošenih s obližnjeg nalazišta, pa izdvojivši traženi dio veličine kovanice, zadovoljno objašnjava:
– Evo, recimo, iz jednog ovakvog fragmenta kranijalne kosti, uz obično vam ravnalo mogu kazati otprilike koliko je staro bilo dijete kojemu je kost pripadala.
Sahranjivani su, govori nam, u razdoblju od trećeg do prvog stoljeća prije Krista, a zbog okolnosti koje će, kaže, s kolegama Radićem i Borzićem, nastojati odgonetnuti.
– Teško je o kontekstu nekih povijesnih događaja, koji nisu zabilježeni pisanim tragom, bilo što kazati sa sigurnošću. Mi na osnovi naših nalaza i analiza možemo tek iznijeti svoje pretpostavke. Uostalom, dio našeg posla i jest da kreiramo teorije, koje zatim nastojimo dokazati ili oboriti – objašnjava nam dr. Radić, ističući kako im specifičan oblik i položaj dječje grobnice u nekropoli ipak mnogo otkrivaju.
Što znamo? Imate li ideju zašto su ih do određene dobi odvajali od obitelji? Od čega su uopće umirala? – raspitujem se, osjećajući trnce u kostima dok izgovaram ove riječi.
– Vjerujemo da su u pitanju prirodne smrti pa se nadamo da će nam ukupan broj djece umrle u određenom razdoblju pomoći u određivanju okvirne populacije tog doba – spremno će dr. Radić, ne krijući zadovoljstvo važnošću nalaza dok nam objašnjava temelje za izračune.
– Već nam sama činjenica da su ovdje djeca pokapana u središtu nekropole govori da im je na taj način pokazana neka počast – nadovezuje se mlada antropologinja, dodavši kako su, za razliku od njih, Grci smrt tako male djece smatrali nečistim i lošim znakom za obitelj pa bi ih se, nažalost, "rješavali" bacajući ih u stare presušene bunare.
I koliko su stara? Koliko ste ih pobrojali? – zanimam se za nemile detalje navodeći mladu istraživačicu na širu priču.
Kako ubrzo doznajemo, riječ je o jedinstvenoj dječjoj grobnici, drugoj otkrivenoj na istom lokalitetu, u kojoj su, sudeći prema do sada evidentiranim grobnim prilozima, sačuvani posmrtni ostaci 150 mrtvorođene djece, dojenčadi i djece mlađe dobi.
Kako navodi, za masovne dječje grobnice obično se vjeruje da su posljedica žrtvovanja, ili neželjeni odjeci kakve javne kuće, što je, kaže, interpretacija grobova djece pronađenih na lokalitetima u Velikoj Britaniji.
– Ovdje, s druge strane, možemo pretpostaviti da su imali neko vjerovanje, ili neki oblik inicijacije, koju ova djeca još nisu stigla obaviti, te su zbog toga bila izdvajana u zasebne grobnice, no svejedno sahranjena s počastima – dodaje, navodeći kako su uz svako dijete pronađene i ukrasne čaše te drugi ukrasni predmeti koje govore tome u prilog.
Nekako me potresa činjenica da govorimo o mrtvim bebama. Kod nas je smrt još uvijek obavijena tabuom. Kako to na vas djeluje? Osjećate li se kao da oskvrnjujete grobove? Postoji li u vašem poslu sentiment, ili ste s praksom "otupili"?
– Vjerujem da radim u interesu znanosti i to me motivira. Jednom mi je bilo teško – otkriva s uzdahom.
– Kada sam na groblju iz petnaestog stoljeća na Opatovini u Zagrebu naišla na kosti majke i djeteta, doživjela sam emotivnu reakciju. Mislim, imaš ti uvijek taj respekt. Iako si istreniran, postoji poštovanje. Tu su, uostalom, i međunarodne regule koje određuju kako se ponašati. Na kraju krajeva, velika je dvojba struke: smiju li se u tom smislu posmrtni ostaci uopće izlagati kao eksponati. Čitavi se skupovi organiziraju na tu temu – govori nam posvećena znanstvenica.
– Mi, recimo, ne bacamo ništa što donesemo s lokaliteta – nadovezuje se kolega arheolog Dinko Radić, pa nastavlja:
– Iako se kroz grubo i fino filtriranje izdvajaju svi prepoznati fragmenti kostiju, ili uporabnih predmeta, ostatke koji se znanstveno klasificiraju kao smeće čuvamo u ovim kartonskim kutijama jer ih nemamo srca baciti. U ovih tridesetak godina iskapanja nagledao sam se svega, pa me ipak neki dan rastužila jedna obična ukosnica. Kada sam u mnoštvu krhotina u grobnici naišao na ukosnicu ne veću od nekoliko centimetar, a znajući da su iste takve za odrasle žene velike poput dlana, nisam uspio ostati ravnodušan. Kao ni kada smo pronašli nekoliko skromnijih ukrasnih čaša, očito jednostavnog ilirskog podrijetla, među mnoštvom "luksuznih" grčkih primjeraka, koji su u to vrijeme bili "in". Misli same krenu pa počnu plesti priče o životima i smrti, bogatstvu i siromaštvu. O društvu ljudi koji su vrlo vjerojatno bili naši preci.
– Tako se mi obično zapričamo nakon radnog dana pa krojimo vizije – nastavlja naša sugovornica, s razumijevanjem se osmjehujući kolegi.
– Za ove smo jednostavne, lokalno proizvedene čaše, tako zaključili da su njih uz svoju djecu stavili roditelji koji su im htjeli dati baš nešto svoje. Neku sentimentalnu vrijednost, u odnosu na trend. I to nas je utješilo. No najveća nam je utjeha, odnosno nagrada, što znamo da će nam ove kosti i ovi predmeti još dugi niz godina služiti kao vrelo informacija.
Kako ističe, ostaci krapinskog pračovjeka i 115 godina kasnije daju nove rezultate, pa će, uvjerena je, isto biti i s kostima djece iz grobnice na nekropoli, koje će, objašnjava, s napretkom znanosti, otkrivati više o posljednjim stoljećima ilirskih plemena na otoku Korčuli.
Zanimale su me 'priče iz davnine'
Uz oca Jakova Radovčića, uglednoga paleontologa i konceptualnog kreatora Muzeja krapinskih neandertalaca, Davorka je, kaže, odmalena bila privučena pričama iz davnine, pa se, unatoč mladenačkom traženju, u njima konačno pronašla.
Završivši postdiplomski studij na, u struci razvikanom, University of Michigan, učiti je nastavila istražujući lokalitete, a skrasila se u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju u Zagrebu.
Zaposlena kao kustosica i voditeljica triju zbirki, među kojima i one krapinskog pračovjeka, s umirovljenim se ocem, svjetskim autoritetom za zbirku pod njezinom skrbi, i danas, kaže, rado konzultira.
Daljnja istraživanja u Zagrebu
Nakon grube analize, koju je naša antropologinja svjetskoga glasa odradila u Centru za kulturu Vela Luka, posmrtni ostaci iz grobnice na Kopili, inače druge dječje grobnice pronađene na tom lokalitetu, odlaze u Zagreb na daljnja istraživanja. Tamo će nam uz nešto skuplju i sofisticiraniju opremu otkriti više o sebi i društvu čiji su bili članovi.
Jesu li ovo preci Korčulana?
Kako navodi dr. Radić, važnost ovog lokaliteta počiva u bogatoj DNK bazi, koja bi nam, uspoređena s uzorkom od tristotinjak današnjih Korčulana, otkrila potječu li i u kojoj mjeri iz tadašnje otočne zajednice. Budući da je, kako dodaje, prema zapisima biografa vojskovođe Oktavijana – budućeg cara Augusta, zabilježeno kako su, stigavši na Korčulu tridesetak godina prije Krista, Rimljani ubili lokalno muško stanovništvo, dok su žene i djecu prodali u roblje, pitanje stvarnog podrijetla Korčulana u međuvremenu ostaje nerazjašnjeno.