„Mora da je strašna gnjavaža u životu, doživjeti stotu, doživjeti stotu...“ pjevali su prije više od 40 godina Željko Bebek i „Bijelo dugme“. Je li stvarno tako? Naravno, većini ljudi zdravlje „presudi“ znatno ranije, rijetki su stogodišnjaci koji unatoč svemu žive život neopterećeni brojem godina koje „nose na leđima“. Jedna od takvih zasigurno je Marija Barišić, od prije 18 godina stanovnica Čilipa i majka župnika don Josipa Barišića kojem je pratiteljica i potpora cijelog svećeničkog života.
- Nisam opterećena godinama nivremenom do kada ću živjeti na ovom svijetu. Rad, molitva i vjera u život vječni daju mi snagu, ali isto tako i mirno ću do trenutka kada me Bog odluči uzeti k sebi. Mislim kako sam već davno ispunila svoje želje i da je sve u mom životu bila Božja volja, kaže slavljenica koja u nedjelju, 2. svibnja, navršava 100 godina.
Ipak, život nije mazio tetu Mariju, kako je pozdravljaju svi koji je poznaju. Rano ostavši bez supruga, život je posvetila djeci, a uz sina svećenika stalno je već više od 50 godina, od njegove prve župe u Vitaljini.
- S godinu i pol dana ostao sam bez zemaljskog oca, govori don Josip. Majka Marija mi je bila i otac i majka te nisam osjetio njegov nedostatak zbog brige moje vrijedne majke. Duh svoga oca kojeg nisam nikada upoznao u pravom smislu riječi uvijek sam osjećao u duhu svoje majke.
Ostala sama s djecom
Tete Marija rođena je 1921. kao jedno od desetero djece u obitelji Crnjak u Bugojnu. Supruga Nikolu upoznala je početkom Drugog svjetskog rata i u braku s njim rodila dvoje djece, kćer Anđelku, i sina Josipa u ratnom Zagrebu gdje su tad živjeli.
- Trudnoća sa sinom bila je posebno stresna. Doktor, zvao se Sokulić, mi je, iz ne znam kojih razloga, savjetovao čak i natjerivao neka prekinem trudnoću kako bi ostala živa. Kao žena i vjernica nisam niti pomišljala poslušati ga i namjerno izgubiti dijete. Potjerao me iz ordinacije rekavši da mu više nikad ne dolazim! Nedugo nakon toga rodila sam Josipa sasvim normalno, bez ikakvih napora, govori tete Marija.
Dolaskom partizana u Zagreb započinje novo poglavlje njenog života s djecom.
- Suprug je bio visokopozicionirani oficir u vojsci i morao je otići iz Zagreba pred partizanima. Prije odlaska došao je u stan i molio me neka uzmem djecu i idem s njim. Međutim, u to vrijeme s nama je živjela njegova majka koja je prebjegla u Zagreb. Nisam je željela ostaviti i odbila sam poći s mužem sigurna da ćemo se uskoro ponovno naći. Međutim, to je bio naš zadnji susret. Nikada nisam otkrila što se s njim dogodilo. Najvjerojatnije je stradao kao i brojni Hrvati u pokoljima na Bleiburgu ili Sloveniji. Nakon toga nisam mogla ostati u Zagrebu nezaštićena, pod stalnom prijetnjom i u strahu za sebe i djecu. Odlučila sam se vratiti u Bugojno, obitelji koja me prihvatila i s njima sam ostala sve dok Josip nije završio školovanje i postao svećenik.
Bosanka u konavoskoj nošnji
Put od Zagreba do Bugojna za tetu Mariju bio je, kako kaže, stalno na rubu života i smrti. Vodeći jedno dijete za ruku, a drugo noseći u naručju mijenjala je prijevozna sredstva od zaprežnih kola do stočnih vagona, a ponajviše je pješačila kako bi se domogla Bugojna i rodne kuće.
- Sjećam se događaja u Bosanskom Brodu kada sam iznemogla i gladna s djecom došla do župnog ureda i upitala imaju li mi dati što za jesti. Ponudili su nam pure i slatkog mlijeka. Nikad u životu nisam ništa slađe pojela! I danas osjećam taj okus u ustima i svaki put kada pripremam puru sjetim se Bosanskog Broda i svećenika koji nas je spasio.
- Dočekavši me u Bugojnu i videći djecu, moj otac je kao prorok, držeći mu ruku na glavi rekao za Josipa kako će on biti njegov mali svećenik. O tome nisam tad razmišljala, važno mi je bilo što smo "spasili glavu". Kasnije sam godinama redovito postila i molila da moj sin stvarno postane svećenik. Potaknula me na to molitva majke Alojzija Stepinca koja je isto činila za svoga sina.
Nakon završenog školovanja u Bugojnu, Dubrovniku, Zadru i Splitu, te mlade mise, don Josip dobiva svoju prvu župu.
- Odlučila sam nastaviti život sa sinom jer je i on to želio. Svećenički poziv nas je prvo odveo u Konavle, u Vitaljinu, u mjesto tad bez struje, vode, asfalta... Konavljani su nas odlično primili i tu sam se baš lijepo osjećala. Upoznala sam žene iz sela koje su me rado posjećivale, a ponekad me čak znale obući u njihovu nošnju. Zamislite mene Bosanku u konavoskoj nošnji! Nakon nekoliko godina u Vitaljini preselili smo se u Čaru na Korčuli. Meni je svugdje bilo dobro jer se lako prilagodim ljudima i mjestu u koje sam došla. U Čari mi je bilo najteže kad je Josip pošao sedam mjeseci u zatvor u Lepoglavu. Bilo je čak i straha od komunističkog sustava i ljudi koji su ga prijavili za nacionalizam i "neprijateljsko djelovanje". Ali molitva, krunica u ruci, vjera u Boga i dobri ljudi dali su mi snagu kako bi izdržala i dočekala sinov povratak.
Na prvoj crti obrane Pelješca
Domovinski rat su majka i sin Barišić preživjeli u župi u Stonu, tada prvoj crti obrane Pelješca na koji je svakodnevno padalo na desetke, pa i stotine granata. Župni ured, tete Marija i njen sin bili su stalno na usluzi ponajprije vojnim, a potom i civilnim službama u mjestu.
- Nije bilo lako živjeti pod stalnom opasnošću od bombardiranja, ali moje misli su tad najviše bile u Bosni. Moja kćer Anđelka s mužem, sinom i kćeri ostala je u okruženju u Bugojnu. Zet Mijo bio je zarobljen u muslimanskom logoru, a unuk Josip sudjelovao je u borbama za probijanje neprijateljskog obruča. Čak je došla vijest kako je unuka Ivana poginula blizu svoje kuće. Hvala Bogu, to nije bila istina. Tjednima nismo znali ništa o njima. Anđelka i Ivana također su bile u zatvoru i kad su dobile priliku za dnevnu šetnju, iskoristile su šansu da pobjegnu. Probijale su se uglavnom kroz šumu kako bi se domogle sigurnog teritorija. Kada su javile da su žive i uspjele uz Josipovu pomoć doći do Stona, mogla sam odahnuti i zahvaljivati Bogu što ih je spasio.
Nakon Stona slijedila je služba ponovno na Korčuli, u Blatu.
- Hvala Bogu da sam imala priliku biti u Blatu u vrijeme proglašenja Blažene Marije Propetog Petković. Svugdje mi je bilo dobro i ne mogu reći gdje mi je bilo najbolje, kaže tete Marija. Kada ti Bog da zdravlje, kada su svi tvoji najmiliji dobro, što treba više! Naučila sam cijeli život raditi i mislim da me rad uz molitvu držao i još uvijek drži. Uvijek su u našu kuću ljudi dobrodošli svećenici i drugi ljudi odakle god bili. Kako ćeš ljude počastit ako nemaš kolača, torte, likera, sokova... Hvala Bogu, sve sam sama pripremala, a još i danas mogu dočekati i počastitisvakog tko dođe u našu kuću. Nije mi teško, ako treba, svaki dan praviti novi kolač, jer sam tako naučila. Volim vidjeti kako to rade i druge žene, ali i one su rado od mene tražile recepte.
Uvjerili smo se kako je vrt teti Mariji njena najveća razonoda. Iako joj je sto godina "na leđima" u vrtu "nema što nema". Za tetu Mariju govore kako u nje prve u selu dozrijevaju bob, grah, pomadore i drugo povrće.
- Moram svaki dan poć u vrt i po nekoliko puta. U vrtu i po kući uvijek ima posla. Hvala dobrim ljudima koji mi pomognu i traktorom uzoru doce, a iza toga je sve do nedavno bilo u mojim rukama. Dok budem mogla ja ću biti u vrtu jer se tu najbolje osjećam. Uživam gledati kako biljke rastu, brati plodove, dijeliti s onima koji nemaju i sa užitkom ih pripremati.
Rijetka je prilika razgovarati sa stogodišnjacima koji su u mnogo čemu još uvijek u dobroj snazi kako tijela, tako i duha. Naime, tete Marija još uvijek hoda bez štapa te se sama snalazi u svim osobnim i kućnim potrebama. U svakoj njenoj riječi vidljiva je zahvalnost Bogu na dosadašnjem životu te povjerenje i spremnost za ono što će doći.
