Jedno od omiljenijih stabala djeci za penjanje zasigurno je košćela. Ne samo zbog svoje razgranate krošnje, sitna lišća i hlada, već i zbog bobica koje su služile kao oružje u kvartovskim ratovima. Uzela bi se šuplja cijev u koju bi se stavio plod košćele i snažno ispuhalo prema van. Zrna su letjela, pucala, municije je bilo posvuda.
Stariji se sjećaju cijevi od trstika, a oni rođeni sedamdesetih i osamdesetih godina plastičnih cijevi od flomastera ili cijevi od razbijenih televizorskih antena. Ako nije bilo društva za igranje ratova, na stablu košćele se čekalo žrtvu, neku pticu, domaću životinju ili pak nekog starijeg što bi često završilo i batinama. U krošnji košćele municije je bilo cijelo ljeto, sve do sljedećeg proljeća pa se uvijek moglo nišaniti i pucati, piše blog Muzeja i galerija Konavala.
U vremenima oskudnijeg života kad je svega bilo manje, a ljudi puno više, igranje s košćelama nije predstavljalo nikakvu štetu. S velike krošnje gdje je ogroman broj plodova koje samo ptice jedu, djeca bi si dala oduška i slobodu pravljenja štete.
A košćela ima posvuda, rastu po šumi, po čistinama, uz ceste gdje su ostavljana jer rade hlad prolaznicima, ima ih pred kućama, svugdje gdje je sunca. Velika su to stabla koja mogu narasti i do 25 metara. Mogu rasti i kao grm ako se ostavi da iz starog korijena izbijaju brojne mladice, premda takve nisu dugovječne.
Podanak je razgranat i duboko prodire u zemlju tražeći vodu. Kora je glatka, debela i siva, a deblo može biti promjera do 2 metra. Mlade grane su dlakave, a listovi naizmjenični. Sjede na dlakavim peteljkama, jajasti i zašiljeni s pilastim rubom. S lica su tamnozeleni i naborani, a s naličja sivozeleni i dlakavi.
Po najvećoj žegi savijaju se prema dolje kako bi sačuvali potrebnu vlagu. U isto vrijeme dok lista, u pazušcima se razvijaju neugledni cvjetovi iz kojih se do kolovoza razvija plod. U srpnju je kuglica tamnozelene boje koja uskoro poprimi crnu boju, a u sredini ploda nalazi se mrežasta koštica, toliko velika da ostane samo malko mesa u plodu. Plodovi će na stablu ostati sve do proljeća pa će se pticama nuditi za hranu cijelu zimu, a djeci za igru.
Meso koštice je jestivo, slatkog i teškog okusa, ali toliko sitno da osim za žvakanje iz zabave nije lako njime zadovoljiti potrebe za hranom. Jestiva je i koštica, ali ju se ne može pregristi. Zato se zrele košćele stavljaju u rakije i od njih se rade likeri koji imaju slatkasti, poseban okus. Najbolje su za jelo u listopadu.
Ako ih baš želimo jesti može ih se pokišati u vodu, pa ih sutra dan miksati štapnim mikserom u kašu od koje se mogu raditi uz dodatke priproste nečokoladne čokoladice. Osim čokoladica, od nje se radi i ukusni liker u kojeg ne treba dodavati šećer jer su zreli plodovi jako slatki. Samo se preliju rakijom i ostave na suncu dva mjeseca.
Osim što je jestiva, košćela je i ljekovita. Uvarak od lišća i plodova se koristi u liječenju menstrualnih krvarenja i grčeva. Također liječi proljev, smiruje želudac i zatvara, pa se uvarak koristi za stezanje sluznice u liječenju proljeva, dizenterije i čireva u probavnom traktu.
U svakom dijelu zemlje ima drugo ime od kojih najviše varijacija na koprivu zbog sličnosti lista. Otud je i općepoznati hrvatski naziv crni koprivić. Na latinskom jeziku naziv je Celtis australis, gdje pridjev australis označava južni smjer, a celtis, riječ koja dolazi od grčkog keltis znači bič, jer se grane koristilo za bičeve.
Njeno drvo je općenito tvrdo, pa ga stolari vole za izradu štapova za hodanje i čvrstih alatki, a iz kore se dobivala žuta boja za bojenje vune i svile. Tako je košćela zadovoljavala i potrebe starijih, a ne samo djece koja su je svojim puhanjem rasijavala naokolo.
Objavljeno u Samonikle priče iz prirode