ZVONČIĆI, ZVONČIĆI Ništa kontra kobasica, ali dajte glazbe, veselja, štimunga

Amo na kućice večeras!

-Ma koji ću k... tamo, slušat Žeru i bijeli Božić dvanaest puta na sat... Još oni zvončići non stop, ma bježi...

Zvuče li razgovori ovako? O da. Ili pak – Idemo li večeras na Magazin? A ne, otkazan je... A na Belana? Ajme i on je otkazan... Koga slijedećeg otkazuju? Pa mog'o je netko drugi umjesto njih malo podići ovu grinčovsku antibožićnu atmosferu...

Na drugoj strani spektra čuju se razgovori tipa: -O sve vam j..., opet one iste pjesme, kako ćemo opet zaspat' večeras...

-Ma tko bi to spavao, kome smeta ionako nikoga nema u gradu!

-E pa ima nas još i zaslužujemo malo mira, bar po noći, kad nam već po danu bazdi po starom ulju!

-A ne smeta vam s Prijekoga smrad starog ulja ljeti?!

-Restorani su jedno, kućice drugo!

I tako unedogled, nije se rodio tko bi svima ugodio. I svi imaju pravo. ALI...

Je li Dubrovački zimski festival samoproglašeno najbolji u Europi? Na čemu se temelji ta titula, osim na tome što, eto, u nas, festivala ima, a drugdje ga zbog pandemije nema?

U teoriji sve lijepo izgleda, papir trpi sve. Praksa nam pokazuje da se ama baš ništa od najavljenog zabavnog odnosno koncertnog dijela još nije alavija održalo. I ne, nisu samo koncerti ono što ljude dovlači u grad. Kao ni samo kobasice i prikle, nego su ljudi kronično željni druženja, veselja, štimunga, a toga u gradu zasad nema.

Pregrmjeli smo dilemu oko kućica na Stradunu, nekima su super, nekima užasne, što se ne može reći za zelenu placu i Brsalje, tu su svi složni – top su. Ali takva je godina, non stop pada kiša više nam je svima krv popila, pa kad je granulo sunce, nek je zapuhala bura koja nas ne pušta na miru danima, stisnut ćemo se i po refulima isto stati na kućice išćekujući kad će otužnih sedam istih pjesama prestati i krenuti nešto malo za dušu. Što će reći – različito. Ali neće. Dajte ljudi, nek se netko pozabavi odabirom muzike, pa bar danas ima cijela umjetnost odabira glazbe, za dan, popodne, predvečer, noć, za veselje, za smirenje, za spavanje, što bilo, ne znam tko je odabrao repertoar ali nije mu se posvetio baš previše. Doduše, ako je društvo dobro, malo kome će smetati što god tandrkalo u pozadini, ali... I još jedno ono ALI.  Ako je mjuza dobra, nema toga tko neće pomalo cupkati, ako ne već zapjevati iz sveg glasa i ostati duže u gradu. I ići doma na noge ili taksijem, jer autobusa nema.

Evo sinoć momci se organizirali na Stradunu, zakupci kućica kojima je dozlogrdilo da ih iz grada ne šljive previše, kojima je dodijalo da im ljudi kažu – dobro je čovječe, pojeo sam, popio idem ća ne mogu više ovo slušat. Stavili mali DJ pult i puštali muziku. Došla policija, zaćerala ih. Pa došli komunalni redari da čine preveliku buku, ljudi ne mogu spavati, i oni ih zaćerali.

U natječaju je jasno pisalo da se daju kućice za toliko i toliko. Ljudi su se razveselili, stavili se, uložili, napravili plan, zaposlili ljude, ma košta sve to... Košta itekako, a jedino moraju boga molit' da kiša ne pljušti baš svaki u boga dan. I propušta kroz kućice. Pa sve i da se netko slučajno okrene u gradu, ne bi stao na kućice kad će okisnut k'o kokoš, ošinut će ga vjetar i poći će doma s odlukom – nikad više.

Kažu momci s kućica na Gundulićevoj poljani da je i njima više prekipjelo. Šalju dopise, molbe, hoće razgovarati, da im se dozvole veliki suncobrani koji će štititi i od kiše – ne daju. Iako ti isti suncobrani cijelu godinu kise na svakom gradskom kantunu, ali eto, nigdje ne piše, kažu iz grada, da suncobrani idu uz kućice. Možda da zahtijevaju kišobrane? Ne znam, ali su i oni najavili organiziranu glazbu od petka nadalje, i njima dodijalo pisati, tražiti, moliti da konačno nastupi Advent i predbožićno veselje. I gradonačelnik je konačno danas komentirao kako će se sastati sa zakupcima i dodao: „Samovolju ne razumijemo, nju ćemo sankcionirati.”

Nisam stručnjak, samo običan građanin. Nedavno sam prolazila pored kućica na placi, bila je lijepa večer, 7 i pol, (prije ovih kiša), placa je doslovno gorjela. Od ljudi, smijeha, veselja,... Majke mi, došlo mi je da otkažem dogovor i umetiljam se na kućice, pojedem, popijem, zapjevam. Bio je tamo onaj divan, divan božićni duh, ono znate, kao nekad prije...

Dajte pobogu, odgovorite im, dogovorite se, i vi i mi želimo malo veselja. Nije dovoljno uzeti zakup i reći – ne smijemo ništa, mi ćemo biti krivi. Nešto se promijeniti mora. Nadamo se, ne na gore.