Prije točno trideset godina, tog zlosretnog 26. lipnja, u granatiranju Dubrovnika nastradali su teško i prostori redakcije Dubrovačkog vjesnika pokraj parka Gradac. Samo pukom srećom nitko od tadašnjih zaposlenika nije nastradao, no materijalna šteta bila je nenadoknadiva.
U to vrijeme izgledalo je doista beznadno, neki su se bojali da bi se mogla prekinuti tada četrdesetogodišnja tradicija omiljenog tjednika koji nije prestao izlaziti ni za najžešćih napada na Grad. Na sreću, volja i želja zaposlenika je prevladala i Dubrovački vjesnik je opstao, tada na drugoj adresi u Gradu, u Petilovrijencima ali itekako živ i bogat vijestima iz svakodnevice Grada koju i dandanas marljivo prati.
Svu dramatičnost situacije u kojoj se na izmaku ratnih djelovanja na dubrovačkom području u ljeto 1992. našao Dubrovački vjesnik nabolje oslikava naslovnica s crno-bijelim fotografijama razrušenog interijera u kojem nakon niza izravnih pogodaka više nije bilo uvjeta za život i rad.
Od svjedoka tog strašnog događaja s nama su i dalje Renata Begušić, poslovna tajnica.
Tadašnji članovi redakcije su i Jadran Kapor, danas direktor razvoja u Slobodnoj Dalmaciji, te Đorđe Obradović, suosnivač i bivši pročelnik Odjela za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku. U mirovinu je Dubrovački vjesnik ispratio još dvoje zaposlenika iz tih tegobnih ratnih godina, gospođu Sonju Seferović, dugogodišnju urednicu rubrike Kultura i Emira Hadžiahmetovića, distributera, vozača i tiražera našeg tjednika.
Tadašnji glavni urednik Božo Vodopija danas radi na Hrvatskoj televiziji, a autorica potresnog komentara nastalog nakon stradanja prostora Dubrovačkog vjesnika, Lidija Crnčević, glavna je urednica internetskog portala Dubrovniknet.