Uslijed sve izraženijih klimatskih promjena i posljedičnog zagrijavanja mora, i hrvatski dio Jadrana sve češće bilježi prisustvo invazivnih, odnosno egzotičnih i uglavnom štetnih vrsta koje se sve više šire te izazivaju negativne posljedice po morski ekosustav. Za brodove se priča da su ”putujući biološki otoci” koji u obraštaju, balastu, sidrima i cijevima nose nove vrste koje će u novoj sredini potaknuti ”ekološki rulet”. Mobilnošću svjetskim morima poništili su sve prirodne barijere te omogućili globalno i nemjerljivo brzo miješanje vrsta tako da danas i nema mora konje nije pod udarom invazivnih vrsta. Radikalne se posljedice takvog invazivnog širenja tih vrsta i kolonizacije hrvatskog dijela Jadrana osjećaju ne samo na ekologiji i okolišu, nego i gospodarski, jer nove vrste potiskuju ili čak ”izbacuju” iz starih staništa one koje su tu starosjedioci. Znanstvenici dubrovačkom Institutu za more i priobalje kažu da novi organizmi, uglavmnom ličinke planktona, dolaze u balastnim vodama i kao obraštaj brodova ili su pušteni iz uzgoja i akvarija, a dolaze i s morskim kornjačama te morskim strujama. U Mediteran stižu preko Gibraltara i Atlantika, ali većinom iz Crnog mora te preko Sueskog kanala.
I dr.sc.Valter Kožul potvrđuje negativne posljedice djelovanja ljudi i klimatskih promjena na more i naglašava kako, znanstvenici Instituta susreću brojne nove organizme u moru, ne samo ribe nego i rakove, školjke, glavonošce, alge te druge organizme, a tome koliko su te vrste prijetnja ekosustavu, ističe:
-Ako govorimo o ribama u Jadranu, popisima ih je u zadnjih 10-20 godina bilo nešto više od 400 vrsta, dok u zadnje vrijeme bilježimo više od 40 novih vrsta. Za dio se pretpostavlja da će raditi velike probleme, ali će se dio možda uklopiti u našem moru a da ne utječu značajno na autohtone vrste. Ako govorimo o negativnim stranama, jedna od riba je riba lav (”lionfish”, riba paun,”devil firefish”), inače lesepsijski migrant i indopacifička vrsta koja je kroz Sueski kanal došla iz Crvenog mora u Istočni Mediteran i već je u Jadranu gdje je ulovljeno desetak primjeraka. To je vrlo proždrljiva vrsta koja jede riblju mlađ a gdje se nastani čini značajnu štetu autohtonim vrstama. Problem su i čovjeku jer stradaju gospodarski interesantne vrste. Problem ribe lav je velika količina jajašaca po ženki i razmnožavanje tijekom cijele godine, a treba vidjeti hoće li ta vrsta u nešto hladnijim vodama Jadrana u odnosu na Mediteran uspjeti uspostaviti populaciju i širiti se. Naravno, treba paziti i kako je se lovi i hvata rukama jer dio peraja sadrži otrov sličan onom škarpine: ako se ubodete, sigurno će vas par sati boljeti. Inače je vizualno jako lijepa riba koja krasi mnoge akvarije, ali je napravila veliku štetu hraneći se autohtonim vrstama. Neugodan je ali ne i smrtno opasan. Nije brz plivač osim kad lovi i tad uz eksplozivni pokret napada plijen kojem se prvo jako približi. Lako se izlovljava, a već se prilagodila na način da, kad zapazi ronioce, udaljava se i odlazi u dublje more.
Na upit kako se obranit od otrova tog predatora, Kožul kaže da je otrov lionfish termolabilan i najbolje je da onaj tko doživi ubod ruku ”uvali” u vrelu vodu i tako smanji bolove, slično kao nakon uboda škarpine:- Svakako preporučam da se jave u naš Institut kako bi pregledali primjerak i vidjeli je li u mrijestu i čime se hranio. Lionfish u istočnom Mediteranu radi znatne probleme te se ribari čak plaćaju da ga izlovljavaju uz obale Cipra i Turske, a sreća u nesreći je što je to vrlo ukusna riba.
Mnogo češća invazivna vrsta je srebrenopruga napuhača koju su dubrovački ribari ulovili još koncem prošlog stoljeća te je neko vrijeme obitavala u našem Aquariju. Još uvijek se lovi slučajno i nema je jako puno. Za razliku od lionfisha, napuhače (ili četvrozupke) se na području EU ne smiju konzumirati jer posjeduju opasnu vrstu otrova tetrodoksin koji nije termolabilan, što znači da je otporan na toplinu i nakon termičke pripreme ostaje u jetri i u gonadama, a djelimice i u mišićnom tkivu ribe te je velika opasnost od trovanja, a moguća je čak i smrt. Kožul savjetuje da, ako je se dotakne rukama, treba i ruke oprati i biti jako oprezan:- Zbog kontakta se neće ”obavezno” umrijeti, ali se ne smije jesti i za detalje pitati stručnjake u Institutu. Napuhače se jedu u Japanu a pripremaju ih kuhari koji prolaze dugu obuku i stroge kurseve te znaju kako i koji dio ribe pripremiti da se spriječi trovanje. Unatoč tome i tamo je redovito godišnje pet-šest slučajeva trovanja tom ribom.
Govoreći o ostalim invazivnim vrstama riba, naš sugovornik navodi tamnu mramornicu koja se hrani pretežno algama:- Prije dvije-tri godine bio je jedan „val” i dosta smo je lovili u Moluntu, ali ta vrsta još nije uspostavila svoju populaciju. Velika je kao sopa, lovili smo uglavnom primjerke velike 5 do 10 cm. Opasna je jer kao lesepsijski migrant potiskuje sopu u dubine mora i jede istu hranu, a zanimljivo je da i mramornica ima otrov u leđnoj peraji. No, taj otrov malo boli i ne predstavlja značajnu opasnost. Ostale invazivne vrste se uhite puno rjeđe, jednom godišnje ili svakih par godina te nisu značajna opasnost po ekosustav. Pitanje je što, obzirom na promjenu situacije u moru, uz moguće češće dolaske invazivnih ubuduće očekivati da će se dogoditi s našim autohtonim vrstama? Naime, kirnja se proširila znatno sjevernije, a orhan je do 90-ih godina bio poznat samo do južne strane Kornata dok ga sad love i oko Istre, gdje se već udomaćila i strijeljka. Donedavno smo ribu kostorog u našem Aquariju morali držati uz grijače, a sad se već adaptirao! Jer, more je sve toplije i kostorog više nije pojedinačan nego se ovdje čak i mrijesti!
Invazivna vrsta koja se već udomaćila je plavi rak, a prvi put je uočen prije 20 godina iako ga znanstvenici prvi put spominju u prvoj polovici 20.stoljeća, kad je ulovljen u laguni Venecije. Sve je češći na ušću Neretve, ali je sretna okolnost da je vrlo ukusan te su ga uigostitelji već ubacili u ponudu:- Istina, na Peskariji je još uvijek rijedak i mnogi nisu upoznati s njime za razliku od npr. grčkih peskarija gdje je čest i nije ni skup. Od domaćih autohtonih a opasnih vrsta u ovom kontekstu navodim vatrenog crva kojeg zatičemo na kamenitom dnu, ali ne često niti svugdje. Najčešće je tamo gdje ima ribljih i otpadaka hrane. Ne dirajte ga i pazite da ga ne ugazite, kao kod ježinca. I ribari nas često kontaktiraju te me često na peskariji dočekaju s pojedinim primjercima i pitaju što je to i kako postupati. Priznajem kako često i ja moram pogledati u knjige da utvrdim o čemu je riječ, ali enigmu uvijek riješimo! Tako su me ovih dana zvali i ribari iz Velebitskog kanala jer nisu bili sigurni što su ulovili da bih utvrdio kako je riječ o autohtonoj domaćoj vrsti ali onoj koja rijetko dolazi u pliće vode- rekao nam je Valter Kožul.
