Košćela je listopadno stablo iz porodice brijestova. Može narasti do 25 metara visine i ima veliku, široku krošnju iz koje su prije često izvirivala dječja lica. Nekad je igra na stablu košćele - s kojeg su se brali plodovi, male okrugle, glatke, tamnoljubičaste do crne male bobice koje rastu na dugoj, tankoj peteljci - bila vrhunac dana u dječjem druženju. Bobice su se malo žvakale, a malo ispuhivale iz improviziranih puhalica. Služile su kao municija koja se ispuhivala iz raznih cjevastih predmeta kao što danas čine još samo amazonska plemena.
ŽIVI 400 GODINA
Deblo košćele može narasti do promjera od dva metra, kora mu je tvrda, deblja, glatka i siva, zbog čega se nije bilo ni lako popeti na stablo. Mlade grane su sivosmeđe, korijen dubok, a listovi nazubljenih rubova rastu na dlakavim peteljkama i slični su listovima koprive. Po Gradu još ima dosta stabala košćele, a svaki susret one starije od 30 vrati u veselo djetinjstvo koje se provodilo vanka, u prirodi, s prijateljima, kad virtualnog svijeta - srećom - nije ni bilo.
Plodovi košćele dozrijevaju u kolovozu i rujnu, ali sa stabla se mogu ubrati i kroz zimu i proljeće. Slatkasti su i ukusni, mada se od njih nećete najesti. Košćeli, kako kažu stručnjaci, ‘pašu‘ topla i sunčana staništa, a raste uz ceste, u vrtovima, u parkovima i u šumama. U Hrvatskoj košćela raste samoniklo, najčešće u južnim krajevima, dok se na kontinentu uzgaja pojedinačno ili u grupama u parkovima i dvoredima. Sporog je rasta i životni vijek joj je više od 400 godina.
Stariji se sjećaju cijevi od trstika koje su im služile kao puhalice; navaljivali su na ‘protivnika‘ s puhalicom u ustima, ispuhujući u njega plod košćele. Znalo je to i zaboljeti. Oni rođeni sedamdesetih i osamdesetih godina koristili su plastične cijevi od flomastera ili cijevi od televizorskih antena, koje su bile dragocjene, a njihov bi nestanak u kući završio i batinama, kao i napadi na omražene susjede.
RADOST DJETINJSTVA
Na košćelu nas je podsjetio Dubrovčanin Vinko Pančevski, objavivši svoju fotografiju ovog stabla na facebook stranici ‘Dubrovnik u slikama, za sve ljubitelje i obožavatelje istog‘.
- Mojoj generaciji obilježila je djetinjstvo. Danas je nepravedno zaboravljena, zapuštena, a mnogi i ne znaju što je to - napisao je u svojoj objavi. Da košćela ne bi bila zaboravljena, nazvali smo gospara Vinka i malo popričali o vremenima kad je ovo stablo bilo puno dječjih osmijeha:
- Radili smo puhalice od trstike. Napunili bi puna usta košćela, žvakali i pljuckali, a dio koristili kao municiju za puhalice - kaže Vinko, koji često sa suprugom Anom šeće Petkom i po Lapadu, gdje raste nekoliko stabala košćele.
- Žena i ja često šetamo kroz Petku, tu su dvije-tri košćele ogromne, pa tamo kraj Kina Lapad. Što je najgore, nikome ne prema. Košćele popadaju po podu, pa mi je čak i neugodno gazit‘ po njima - govori o košćelama i vremenu kad ih se cijenilo, vremenu kad je svega bilo manje, ali je radosti bilo više.
- Nitko to ne bere. Prije je glavno bilo krasti narančine i šipke po tuđim đardinima. Jednostavno, djeca su danas drugačija, mi smo morali improvizirati kad je u pitanju igra. Lijepo naše djetinjstvo! Danas je djeci sve nametnuto. Htjeli-ne htjeli, svega se brzo zasite. Potrošačko društvo - u dvije riječi rezimira gospar Vinko. Čovjek točno poželi da vidi djecu kako preskaču zidove i kradu voće u njegovom vlastitom đardinu. Ali to su neka prošla vremena.
Dođe li Vam kad da i sad, kao sedamdesetogodišnjak, napravite puhalicu i ispalite koju košćelu?
- Došlo bi meni, ali bi i došli po mene - smije se naš sugovornik koji, osim sjećanja na djetinjstvo, spominje i činjenicu da za njegovu generaciju nema zabave u našem Gradu.
- Mislim da u našem Gradu fali sadržaja za sredovječne ljude i ljude mojih godina. U drugim gradovima nije ovako kao u nas. Jednostavno, fali nam mjesto za izlazak, gdje se nećemo osjećati kao stranci i starci. Kćer nam je u Dublinu, to je potpuno druga atmosfera, u pubovima su ljudi svih generacija i nitko nikoga ne gleda poprijeko - kaže Vinko.
RECEPTI
Jadranka Ničetić, njegovateljica tradicije i autorica knjiga o povijesti gastronomije dubrovačkog kraja, dala nam je recept rakije s košćelama koji je dobila od jedne obitelji s Brgata.
Evo recepta za brgajsku rakiju s košćelama:
- U litru rakije staviti dobru šaku zrelih košćela. Prije stavljanja u rakiju treba ih mrcu izbosti s iglicom za šivanje. Ostaviti na tamnom mjestu 3-4 mjeseca. Nakon toga procijediti i preliti u boce. Rakija dobije predivnu boju i aromu - rekla nam je Jadre i dodala da je drvo košćele jako tvrdo, pa se diljem Dalmacije koristilo za izradu bagulina. Povjerila nam je Jadre i recept za liker od košćela:
- Kilo bobica košćela istući batom za meso, pa staviti u vaz s 30 dkg cukara i preliti s 8 dcl rakije. Ostaviti na suncu dok god je toplo, a nakon toga u kući neka stoji još 3-4 setemane. Nakon toga procijediti i po potrebi dodati još rakije. Bolje da je liker gust jer tada ljepši za piti. Od lišća i ploda čini se čaj za smirivanje i jačanje želudca - dodala je.
- U susjedovom vrtu rasla je velika košćela, čekali smo njene plodove s velikim nestrpljenjem. Na povratku iz škole fermali bi pod velikom krošnjom, natrpali špage sitnim bobicama i polako jedući do mrežaste sjemenke, nogu pred nogu hodili doma. Jedne godine ta košćela je obilno rodila, a mi spremni na svakojake vragolije, odlučili uzeti školske burse, umjesto saketa kojih tada nije bilo u izobilju kao danas. Gornje kuće najavile su donjim kućama u ulici rat, tokalo je spravit ‘municiju‘ i pripravit što više puhalica, tj. šupljih cijevi kroz koje bi snažno ispuhale pice. Školske burse su bile spremne, prepune ‘municije‘ i rat je krenuo, letjele su zrakom brojne sjemenke, uz vrisku i smijeh. Sve je dobro pasalo bez velikih posljedica, tek je pravi ‘rat‘ nastao kad su roditelji shvatili kako je nekolicina nove školske burse upotrijebila za čuvanje košćela. Prezrelim plodovima šporkali su burse koje su tek po prvi put trebali nositi u školu. Pošteno su fasovali, a mi se više nikada nismo igrali rata s picama od košćela - evocirala je svoja sjećanja Jadre Ničetić.