Oče biskupe, što je obilježilo 2018. godinu u našoj Biskupiji?
Puno se toga događalo, izdvojio bih kao važan organizacijski i pastoralni korak imenovanje župnih pastoralnih vijeća u svim župama Dubrovačke biskupije, čime s vjernicima želimo dijeliti odgovornost za pastoralnu brigu o njihovim župnim zajednicama i zajednički promišljati budućnost. Uz ovaj važan korak u razvoju naše mjesne Crkve, izdvojio bih još dva značajna događaja. Prvi je izbor svećenika Dubrovačke biskupije don Petra Palića za hvarskog biskupa. Njegov izbor bio nam je na ponos, a njegovo ređenje velika radost. Mnogi vjernici Dubrovačke biskupije prepoznali su to kao posebnu milost. Drugi događaj je konačni dovršetak Biskupske palače koji se čekao gotovo trideset godina, a s time i moj povratak u Grad. Ovom prilikom zahvaljujem svima koji su to omogućili svojim trudom i doprinosom.
Nakon 50 godina u našoj Biskupiji zaređena su tri nova đakona. Najavljuje li to veći interes mladih za duhovna zvanja?
Izuzetno smo radosni zbog ovogodišnjih đakonskih ređenja, osobito što smo, kad je riječ o ređenjima, imali nekoliko godina suše u Dubrovačkoj biskupiji. Rekao bih da sam gotovo zaboravio rediti. Nažalost, u sedam godina službe imao sam tek nekoliko ređenja. Ređenja ove godine osobito nas raduju jer su dvojica ređenika i porijeklom iz Dubrovačke biskupije. Uz trojicu ređenika u našoj katedrali još dvojica đakona porijeklom iz Dubrovačke biskupije zaređena su u katedrali u Puli, kao kandidati neokatekumenskog puta. Jedan je zaređen na naslov Porečke i Pulske, a drugi također na naslov Dubrovačke biskupije. Sve ovo je znak određenog buđenja duhovnih zvanja u Dubrovačkoj biskupiji, na čemu smo zahvalni Bogu. Uz četvoricu zaređenih đakona Dubrovačka biskupija ima još sedmoricu sjemeništaraca i bogoslova. Međutim, sve to je i dalje nedovoljno za zamijeniti broj svećenika koji su otišli ili uskoro odlaze u mirovinu. Uz kandidate za svećenike, nadam se da će se povećati i broj redovničkih zvanja iz naše biskupije, osobito ženskih. Svjesni smo kako je broj svećenika, kao i svećeničkih zvanja i dalje premal za potrebe Dubrovačke biskupije. Zato je jedna od zadaća koja nam predstoji pastoralna i teritorijalna reorganizacija Dubrovačke biskupije.
Vaša propovijed o licemjerju i klerikalizmu u Katoličkoj crkvi 9. rujna snažno je odjeknula u javnosti. Otvoreno ste upozorili na temeljne uzroke aktualne krize i nesposobnosti za suočavanje i razračunavanje s problemima seksualnog zlostavljanja među posvećenim osobama, svećenicima i biskupima. Što vas je potaknulo na tu propovijed?
Nadao sam se da ovom temom neću morati ponovno kontaminirati Božić i božićne blagdane, ali izgleda da je to tema koju nije moguće izbjeći ni u ovom svečarskom blagdanskom ozračju. I u redu je to jer zasigurno ovu temu ne mogu izbjeći ni žrtve koje su tim problemom osobno pogođene. Vjerujem da je upravo njima osobito teško ovo blagdansko ozračje. Oni, žrtve, su bili i jesu razlog što sam o tome progovorio. Razlog je i moja ljubav prema Crkvi. Iako je postotak svećenika koji su počinili takav zločin usporediv s drugim zvanjima, u smislu da to nije pojava koja je među nama prisutnija nego među drugima, činjenica da se Crkva nije znala s tim nositi na pravi način, bolan je za sve nas u Crkvi koji volimo Crkvu. Želio bih ovo Vaše pitanje iskoristiti i za jedno pojašnjenje, a u prilog raspravi o uzrocima pedofilije među svećenicima. Ponavljam, iako se neki nisu složili sa mnom i ne slažu se po tom pitanju ni s papom Franjom koji isto tvrdi. Glavni problem Crkve, kako neki misle, nije homoseksualnost, niti različita moralno neprihvatljiva ponašanja, kojih nažalost ima i među svećenicima. Glavni problem Crkve su klerikalizam i licemjerje u suočavanju s ovom problematikom. Klerikalizam i licemjerje nisu uzrok pedofilije u Crkvi. Razloge za pojavu pedofilije i drugih moralnih nastranosti među svećenicima, kao u ostalom i među drugim zvanjima i zanimanjima, treba tražiti negdje drugdje. U tome nam vjerujem više mogu pomoći znanstvenici. Ali, klerikalizam i licemjerje su glavni problem Crkve jer su bili i, nažalost djelomično još uvijek jesu, uzrok neadekvatnog suočavanja s takvim pojavama, u kojem je važnije bilo štititi ugled Crkve nego zaštititi žrtve. Među svećenicima je bilo pedofila i nažalost, vjerojatno će ih biti, kao što ih je uostalom bilo i, nažalost, bit će ih u svakoj drugoj populaciji, ali se više nikad ne bi smjelo dogoditi da se to opravdava i zataškava pod izlikom da bi to moglo naštetiti Crkvi i njezinom ugledu. Zločinca, a ako je svećenik još i više zbog službe koju obavlja, uvijek je potrebno prijaviti. Ovakve zločince, osim Crkvi, treba neizostavno prijaviti i državnim vlastima, jer Crkva nema adekvatne mehanizme kad je o ovoj pojavi riječ. Zločince je potrebno i osuditi, i to ne toliko zbog same kazne, koliko zbog toga da bi se onemogućilo ponavljanje zločina. Najvažnije je u takvim tragičnim slučajevima ne izgubiti iz vida žrtve kojima smo prvima dužni pomoći kako bi pokušali nadići ono što im se dogodilo i krenuti prema ozdravljenju.
Kako ljudima nakon nekih nemilih događaja u samoj crkvi povratiti povjerenje?
Nije lako, osobito kad je riječ o žrtvama. Ali, ako nam ova kriza pomogne da više ne ponavljamo stare pogreške, odnosno ako nam pomogne da izaberemo stranu žrtava, a ne zlostavljača, mislim da postoji šansa da se povrati povjerenje u Crkvu i u svećenike. To povjerenje, sam sam tome svjedok, u nekim zemljama je toliko narušeno da se djeca boje svećenika, a svećenici djece. Na tome ništa nije moguće graditi. Katolička crkva ima veliku šansu postati primjer. Zapravo, ona već može biti primjer mnogima u suočavanju s ovim problemom. Neadekvatno suočavanje s ovom pojavom u smislu zataškavanja nije, nažalost, samo bolest Crkve, nego i drugih institucija. Crkva se, zahvaljujući javnosti koja ju je senzibilizirala za ovu problematiku i pomogla joj uočiti pogreške, već promijenila, to osobito jasno vidimo u djelovanju i govoru živućih papa. Nadam se da ćemo učiniti i više, kao i da će nas drugi u tome slijediti.
Ovih se dana jako puno govorilo o nasilju učenika prema profesorima, organizirani su i prosvjedi u Zagrebu kako bi se skrenula pozornost na taj veliki problem. Kako odgajati današnju djecu? Ako je suditi prema onom što se događa u našim školama, nešto nije u redu.
Teška je to tema. Ono što se događa u školama, zapravo je samo odraz onoga što se događa u obiteljima. A ono što se događa u obiteljima, posljedica je konstantnog društvenog, dijelom i crkvenog, zanemarivanja te najmanje i najvažnije zajednice. Posljednjih godina pokušavamo nešto napraviti u Crkvi, osobito nastojanjem oko organiziranja u župama obiteljskih zajednica koje bi mogle preuzeti zadaću praćenja mladih obitelji na početku života i u situaciji krize, ali to je kap u moru onoga što bi trebalo napraviti. Osobito što nismo baš najuspješniji. Želim u kontekstu ove naše neuspješnosti spomenuti i gorući problem katoličkih obitelji, a on je nepostojanje zajedničke obiteljske molitve koja je, osobno držim, kako sam nekidan rekao u Rimu i bračnim parovima u prigodi obnove njihovih bračnih obećanja, važnija i od nedjeljne mise. Ili barem jednako važna. Ako kao kršćani ne možemo živjeti bez nedjeljne mise, a to je nešto čega smo kao kršćani svjesni od početka Crkve, onda jednako vrijedi i to da kao kršćanska obitelj ne možemo živjeti bez obiteljske molitve. Bez obiteljske molitve, s kojom je povezan i obiteljski razgovor, puno smo ranjiviji na često negativan utjecaj narušenog vrijednosnog sustava svijeta i vremena u kojemu živimo. Ako to vrijedi za nas odrasle, a svi možemo iz iskustva reći da vrijedi, koliko više to vrijedi za našu djecu koju, ako u obitelj ne molimo i međusobno ne razgovaramo, ne odgajamo mi nego televizor, društvene mreže, prijatelji i sl. Taj nedostatak našeg neodgajanja djece ne može nadoknaditi škola, koliko god se trudila. I zato imamo to što imamo. Svima nam je, želimo li stvari promijeniti, krenuti putem obraćenja i obnove.
Od ove godine preselili ste i živite u povijesnoj jezgri. Kako izgleda život u zidinama? Iz vašeg iskustva, koji su najveći problemi građana koji tamo stalno žive?
Meni se sviđa život u Gradu. Vrlo brzo sam se privikao. Grad ima neke prednosti, poput činjenice da si nekako u središtu društvenih i crkvenih zbivanja, ali ima i neke nedostatke, poput kompliciranije dostave i prijevoza stvari. Mislim da je za građane najveći problem to što nas je u Gradu malo. To ponekad Grad pretvara u tužni Grad. Jedan od većih problema su i parkirna mjesta – osobno nemam taj problem i to je moj privilegij, iako se i meni ponekad dogodi gužva koja zahtjeva pravu umjetnost u prolaženju parkirnog mjesta. Neki su mi spominjali problem buke, ali Bogu hvala, Pustijerna je za sada toga pošteđena.
Zahvaljujući obnovi palače u Pustijerni doveli ste više mladih obitelji u Grad. Kad u jednom ulazu živi desetak djece, to je za povijesnu jezgru stvarno jedinstveno. Planirate li nešto slično?
Imamo neke planove, ali kako oni ne ovise samo o nama nego i o drugim čimbenicima, ne bih o tome mogao reći nešto više. Ovdje želim spomenuti da uz uspješne projekte koji vode revitalizaciji, želimo li da djelovanje Biskupije bude dugoročno održivo, neke od tridesetak stanova u vlasništvu biskupije morat ćemo upotrebljavati i za druge svrhe, kako bi se ostvarili i određeni prihodi.
Što bi osim Biskupije, Grad trebao napraviti da povijesna jezgra ne ostane bez ljudi?
Mislim da se gradska vlast dosta trudi da bi život stanovnika Grada bio doista održiv i da su se po tom pitanju dogodila poboljšanja. Čini mi se važan dovršetak izrade Plana upravljanja povijesnom jezgrom Dubrovnika, koji izrađuje Zavod za obnovu Dubrovnika. Želio bih da se nastavi zacrtanim smjerom, osobito kad je riječ o parkirnim mjestima za koja sam već rekao da su velik problem, ali i s drugim sadržajima u Gradu koji će biti u službi samih stanovnika, a ne samo turista. Poštivanje Grada i građana je ključno i vjerujem da će to s vremenom dati očekivane rezultate.
Što poručujete vjernicima naše biskupije za predstojeće blagdane.
Svoju poruku sam sažeo u božićnoj poruci. Ovdje ću se zaustaviti samo na završnoj čestitki. Dopustimo sebi da radost Gospodnjeg rođenja ispuni našu dušu, kako bi se po nama, radost susreta s Bogom, mogla širiti u našim obiteljima, župnim zajednicama, biskupijskoj i društvenoj stvarnosti. Dijeleći sa svima radost susreta s Bogom u osobi betlehemskog Djeteta, želim svima sretan Božić, te Božjim blagoslovom ispunjenu 2019. godinu.