“There’s no going back, whoa,” stihovi su pjesme, i zaista, za Baby Lasagnu povratka na staro - nema. Riječ je vjerojatno o najimpresivnijoj izvedbi koju sam (smo) imali prilike vidjeti na ovogodišnjoj Gay Paradi, oprostite Euroviziji, jer ove se godine bilo lako zabuniti.
Apsolutno poštujem i nemam problema s tim tko je tko/što, ali je činjenica da je ovogodišnji Eurosong po mnogočemu bio drugačiji. Moram priznati da nisam ljubitelj te manifestacije, mislim da sam je zadnji put pratio u vrijeme dok je Johnny Logan pobijedio (po drugi put), što vam ujedno govori kako sam ostario. Kad već priznajem, moram reći i to da mi se pjesma Rim Tim Tagi Dim u prvih nekoliko slušanja nije osobito svidjela. Također priznajem da sam jako bio u krivu u vezi s tim (Tagi Dim). S obzirom da Euroviziju nisam pratio jako dugo, nisam znao što očekivati ove godine. Preskočio sam polufinalna natjecanja i krenuo “ravno u glavu”, na glavnu stvar – finale!
“Počinje u devet,” rekla je moja supruga, namještajući kušin, jer smo prijenos gledali iz kreveta. Imajući na umu da je slijedeće jutro moram (opet) voziti na ranojutarnji let u 6:15 pitao sam “A kad završava?” Odgovor je bio jasan – nikad! Otkad su to Australija i Izrael postali dijelovi Starog kontinenta? “Pod kojim brojem nastupa Hrvatska?” upitala je. “A s**nje, 22, pa skoro na kraju, a ništa, probudi me kad Marko bude na redu,” okrenula se i 3, 2, 1….zaspala. Švedska, Ukrajina, Njemačka, Luksembug, nizale su se (bizarne) pjesme jedna za drugom.
“Nema šanse da ostanem budan uz ovo,” rekao sam supruzi koja je blaženo spavala. Vjerojatno su najbolje ostavili za kraj, ponadao sam se i stvarno, tako je i bilo. Prvo, mladić u kotulici koji je balansirao na nečemu što je izgledalo kao uvećani čep od pive. “Ovo zvuči kao tema iz Barbie filma,” nastavio sam komunikacijom s Uspavanom gospođom. I onda BUM! Nakon uvodnih akorada pjesme masa u dvorani je eksplodirala od oduševljenja kao da su se prethodno namakali u moru Red Bulla, a od siline pozitivne energije činilo se kao da krov Malmo arene odletio pa ga traže negdje po Finskoj. Kakva energija! “Ay, I’m a big boy now.” Točno tako.
Švicarska je možda razbila kod, ali je Baby Lasagna “razbio” arenu! Nisam nikakav glazbeni kritičar, ali čak sam i ja ovako gluhoprd shvatio da je pjesma bomba! Daleko su ostali dani mirnih, umivenih pjesama poput Waterlooa od ABBE i Hold Me Now Johnny Logana. “Ovo je fantastično, ako ne pobjedi nikad više neću gledati Euroviziju,” rekao sam supruzi i shvatio da sam je zaboravio probuditi. Ugasio sam televiziju, namjestio se i počeo spavati.
Eee, al nema spavanja – u glavi mi se stalno vrtilo “Meow, cat, please, meow back,” tako da sam ostatak programa odgledao na mobitelu, ispod pokrivača, poput tinejdžerice koja gleda video Taylor Swift. I onda, gledam kako svi šalju po 12 bodova Barbie pjesmi s čepa od pive?!? Naravno, svi znamo što se tu dogodilo, ali publika je na kraju rekla svoje. Nema potrebe ni spominjat tko je ovdje moralni pobjednik, sve je rečeno u Malmo areni i na dočeku Baby Lasagne.
Nije me sram priznati da sam i ja pustio suzu gledajući Marka koji se slomio od ganuća pred tolikim ljudima koji su ga dočekali na glavnom zagrebačkom trgu. Mladić je jednostavno dopadljiv i zrači pozitivom. “Jesi gledala doček,” upitao sam suprugu koja je u međuvremenu stigla u Zagreb (bogati, ona ko k’o da je pomorac - malo malo pa na vijađ). Po njenom glasu shvatio sam da nisam jedini kojeg su oprale emocije gledajući sve što se događalo. Baby Lasagna nije zvijezda u nastajanju, on je već zvijezda! Pozitivan stav, jednostavnost i skromnost koja ga krasi, silna radost kojom zrači donijela je veliki ponos cijeloj naciji. I zato, nema povratka natrag! BRAVO!