Satelitski pjati, klima uređaji, aluminijski otvori, kabelski džumbus, poznati su ‘uresi’ Grada. Ne i jedini. Dovoljno je prođirat ulicama. Na javnim površinama, ovisno o zakupcu objekta i svrsi prostora, more je detalja i ukrasa, manjih i većih, neukusnih i s ukusom, umjetnih i prirodnih. Pravi miks različitih (ne)ukusa. Od umjetnog do živog cvijeća, bumbete i ferali(ći) različitih oblika, dezena i boja...
- Sve je dobro dok se ne okreću, ne bljeskaju i lampaju laserima – pišu sugrađani po društvenim mrežama, ‘fascinirani’ rasvjetnim tijelima ‘Made in Kina, Lidl...’
Pa gdje su nestali dubrovački ferali? Svakojake kopije u malom postavljaju se gdje i kako stignu, manje je bitno buši li se fuga ili kamen, bitno je da ‘feralić’ svijetli. Je li ukras ili nagrda zakititi objekte pitarima s kaktusima i hortencijama koji niti bodu niti mirišu? Ima i onih koji godinama ne mijenjaju falso cvijeće, požutjelo, koje je odavno sunce ‘spržilo’. Iako je svibanj, po tendama nekih restorana još uvijek vise božićne lampice, bumbetice različitih veličina i intenziteta svjetlosti razvučene su iznad stolova poput paukove mreže. ‘Tapiti’ od umjetnog zelenog žbunja zaklanjaju otvore poviše stolova i sve ih je više. Mnogi vole kopirati, pa i ako je original loš. Ruku na srce u obilju kiča, na sreću, nađe se i vrijednih primjera sklada.
Đardinijerice usred kamena
- Ne volim umjetno cvijeće, niti kad butige izlažu vanka po fasadi. Podsjeća me na Ponte Rosso. Jako bih voljela kad bi svi ovi silni kafići imali đardinijere sa pravim cvijećem, a imaju ih samo neki. Na starim razglednicama iz Grada, sve je bilo puno cvijeća. Male đardinijerice s cvijećem usred ovoliko kamena bilo bi baš lijepo za viđet, a ne da na trpezi stoji umjetna lavanda. Znaju li neki da imaju male graste s kalanhoicama koje traju cijelo ljeto, stavite njih - predlaže Blaženka. Ostatak ekipe, Niko i Marija, klimanjem odobravaju.
- Trebali bi bit gradski ferali, oni pravi dubrovački, da su svi isti. Nekada su sve radnje morale imat fero – kaže Niko pa će kroz osmijeh kako je jedan obrtnik radio 45 godina u Gradu i nikad nije imo fero ni obilježje radnje.
Feral i jest svojevrsna reklama objektu, ali našu sugovornicu ‘fero s reklamom ne gusta’.
Marija spominje kako su danas samo stolice i turisti bitni. Đardinijera više, znači stolicu manje!
- A kad zalijepe crne vreće od smeća ili novine po izlozima kad su zimi zatvoreni, to je prestrašno! Trebalo bi zabranit da to stavljaju po izlozima! - suglasna je ekipa koja prezimena ne otkriva, a neće se ni slikati jer ‘mali smo mi, sve je u 250 metara, ‘ajde se komu zamjeri’.
- Bolje i falso nego nikakvo! Treba cvijeće kupovat svaka dva dana, a neki stave falso i 500 godina traje. Koga briga što je vanka po Italiji, Španjolskoj sve prirodno cvijeće. Što Franković ne skine to falso, može skinut! - poručuje prolaznik.
Policija za estetiku
Restorani koji drže do ugleda i žele da im se gost vrati ili ih preporuči prijatelju, ulažu u detalje poput ukrasa. Nije sve u pjatu, ima nešto i u vanjskom doživljaju prostora. Kič odavno ne prolazi. Pitamo ugostitelja s Prijekoga koliko se pazi na izgled objekta, od ukrasa na taraci do vaze s cvijećem na stolu?
- Imam feraliće, jesu malo drukčiji ali mislim da su lijepi, skladni i da ne bodu oči. Što ćemo, imat policiju za estetiku? Nevjerojatno! Pa i ja sam iz Grada, istina je da ima stvari koje su stvarno grozne. Neka onda dođu komunalni redari i kažu što može, što ne može. Ne može meni nitko reći da u mene nije lijepo. Ima objekata super uređenih – kaže nam anonimni ugostitelj koji je pokušao postaviti dubrovački fero poviše vrata objekta, ali je odustao:
- To bi mi nagrdilo prostor i bio bi prenisko pa bi ljudi udarali glavom. Uostalom, tko još radi te ferale? Prije je radio čovjek sa Svete Marije u radionici Ljetnih igara.
Iako nisu dubrovački ferali, kaže nam, njegovi feralići nisu smeće nego ‘fero koji košta 30, 40 eura’.
- Što tu ima grubo? Imam živo cvijeće u pitarima. Siguran sam da gost zna prepoznat’ ako je negdje plastično cvijeće, a ođe pravo. To čini razliku, a gost bira. Sigurno ću dobit kvalitetnijeg gosta od onoga koji ima plastiku u bojama na stolu. Gosta koji bira restoran s time na stolu garantirano nije briga ni za ono što će pojesti, samo da je jeftino! - kaže ugostitelj kojeg je ova tema poprilično zatekla. Zaposlenica lokala ima što reći na ovu temu:
- Često gosti znaju doć baš zbog našeg cvijeća jer ako je živo, znači da o njemu brinemo. A ako brinemo o cvijeću, pazimo i kakva je hrana na pjatu!
Drugi ugostitelj smatra kako njegova branša ulaže puno u izgled lokala i izloga, a jednako tako zapošljava puno ljudi.
- Ne možemo ić’ mimo svijeta, zatvorit Grad i od njega napravit tampon zonu gdje mogu doći samo odabrani ljudi. Đe je tu život? Ovima što naši ukrasi smetaju, predlažem da se lijepo isele u novi dio grada!
Grad od pet zvjezdica
Slaže se kako ima smisla ulagati u detalje iako bi ‘jednostavnije bilo u centru kupiti plastiku i s vremena na vrijeme s cvjetova otpušeš prašinu’ jer ‘teško je u Gradu imati pravo cvijeće u pitarima zbog ogromne vrućine po ulicama’.
No, sitnice čine razliku. Plastično cvijeće suludih boja i vrsta nepoznatih čak i najiskusnijim cvjećarima ili živo poljsko cvijeće, garofali, male ružice, tri grančice mirisne lavande. Pa izbor između starog dubrovačkog ferala ili plastične lanternice čudnih oblika, lampica različitih vrsta i dezena. Jest da se o ukusima ne raspravlja, ali ‘uresi ove dubrave’ ipak bi trebali biti, ako ništa drugo, a ono ujednačeniji i oku manje napadni.
- Bio sam u jednom gradu kod Milana. Rekli su nam da je to selo s 30 tisuća stanovnika. Ima bit da je netko u tom gradu reko ‘ne možeš otvorit baš ništa, ni zahod ni slastičarnicu, a da nije pet zvjezdica!’. I cijeli je grad od pet zvjezdica, od ulice do butige. Burek prodaju ko da je Prada! Naručiš pivu a dobiješ još i narezanu mezu, sve za cijenu te jedne pive. Sve je u mramoru, ludilo rasvjeta, uređeno, čisto, fantastično, cijene uravnotežene. Ali to je netko naredio! - komentar je jednog Dubrovčanina na estetsku problematiku gradskih ulica.
