Neprestano u pokretu, među ljudima, na telefonu ili u zadacima u sklopu svoje službe - takav radni dan ima fr. Anto Gavranović, župni vikar Župe Svetog Križa u Gružu. Odrastao je u katoličkoj obitelji iz Bosne i Hercegovine koju je ratni vihor 1994. odveo na Pag gdje je Anto odrastao s četvero braće i sestrom.
’Sunčani’ i ‘oblačni’ dani
Zanimljivo, stariji brat Ivan i on su se s majkom odmalena molili za duhovna zvanja, a jedno ljeto je posredstvom župnog vikara u Pagu, koji je poznavao padru Iva Plenkovića, dobio priliku na sedam dana doći u Grad. Kasnije je baš tamo Anto napravio prve samostanske korake, susreo bijele fratre koji su mu oduvijek bili privlačni jer su drugačiji od drugih redova. Godinu novicijata od 2011. do 2012. proveo je u samostanu osnovanom 1225. u Dubrovniku kao jednom od tri dominikanska samostana u svijetu s kontinuitetom rada. Dubrovnik ima posebno mjesto u njegovom srcu.
Postao je svećenik 23. lipnja 2018., a prvu pastoralnu službu imao je kao kapelan u Župi Gospe od Ružarija na splitskom Pazaru, no Dubrovnik je Antu nekako bio suđen. Provincijal ga je 2020. pitao za premještaj u Gruž.
- Bio sam mjesec dana u Klopču kod Zenice na ispomoći starijem subratu, a vijest me je zatekla 23. srpnja. Tog dana se u Pagu u dominikanskom samostanu i crkvi sv. Antuna Opata 1413. dogodilo čudo, prokrvario je križ, što je kasnije i dokazano. Tog dana je prokrvario križ, ja sam bio u zeničkoj Župi Uzvišenja Svetog Križa, a dobio sam priliku ići u Župu Svetog Križa, sve je bilo u znaku križa, priča Anto koji kao župni vikar nema radnog vremena.
Gruška župa broji oko 5.500 župljana i među najvećima je u Dubrovačkoj biskupiji. Zahtjevi su raznoliki:
- Nekome pozli pa treba bolesničko pomazanje, netko umire, netko traži ispovijed, razgovor, dokumentaciju ili potvrde, ima ih koji traže materijalnu ili duhovnu pomoć... Bude situacija kad trebaš ostaviti ručak na stolu jer služba zove, to je dio našeg poziva. Bude i ‘sunčanih’ i ‘oblačnih’ dana, znao sam u jednom danu doživjeti i krštenje, i vjenčanje, i sprovod... Trebaš biti spreman s ljudima zaplakati i nasmijati se. Mi svećenici smo poslani svima, prije svega svojim župljanima, ali i svakome tko pokuca na vrata, bio on kršćanin ili ne, kaže Anto koji je naučio biti rame za plakanje:
- Znalo je biti potresnih situacija, ne bih mogao doći k sebi, ali na svu sreću imamo subraću ili bliske ljude s kojima se možemo ispričati. I mi svećenici smo ljudi, teško je prihvatiti gubitak, dati pravi savjet, shvatiti tu ‘logiku’ života, rodbini dati nadu i riječi utjehe... Primijetio sam da vjernici lakše podnose gubitak jer, na zemlji nema pravde, ali na nebu će je biti, uvjeren je duhovnik.
Ne krije Anto da mu se znalo dogoditi da i sam zaplače.
- Ne plačem često, ali jednom sam na sprovodu mlade žene koja je iza sebe ostavila supruga i troje male djece. To su mi prijatelji iz Splita. Mlada žena je dugo bolovala, bilo mi je teško, nisam se mogao suzdržati kad sam vidio djecu... Ali, nisam izgubio nadu u vječni život, priznaje svećenik.
Riječi utjehe nađe Anto i za starije i bolesne.
- Kad su svjesni svog stanja, ljudi najkvalitetnije koriste prestalo vrijeme života. Važno im je da su s najmilijima. Kao svećenik im pokušam objasniti da je ta patnja samo prolazna, a nakon fizičke smrti prelazimo na bolje mjesto. Znaju ljudi biti ogorčeni i ljuti, pitaju se zašto baš oni... Nemam odgovor na to, to dragi Bog zna, ali naš je zadatak da ih ohrabrimo. To je ta famozna oklada filozofa Blaisea Pascala gdje čovjek, ‘kladeći‘ se na Boga i vječni život, nema što izgubiti ako uloži u njih. Ako i nema ništa poslije smrti, osoba je živjela čestito, a, ako ima nešto, onda će biti nagrađen za dobrotu. Parafrazirat ću poznati citat: ako čovjek ostavi ovaj svijet boljim nego što ga je našao, to je već uspjeh, navodi dominikanac.
Puno otvoreniji
Uz Antu, tu je mladi župnik Mihovil Žuljević-Mikas i đakon Karlo Luka Kvesić tako da grušku župu vodi mlada ekipa za koju se mogu čuti riječi hvale, posebno zbog dostupnosti i fleksibilnosti.
- Ljudima si možda simpatičniji kad si mlađi, lakše ti se obrate, opušteniji su, možda nas neki gledaju poput unuka ili sinova, ali osjećam veliko poštovanje i kod mlađih i starijih župljana, posebno za oltarom... Nas trojica zajedno nemamo ni 100 godina, možda nekih 80 i nešto! (smijeh) Župljani su nas lijepo prihvatili i to puno znači, drago im je što smo došli, čini mi se da smo im došli kao osvježenje. I za našim prethodnicima su žalili prilikom rastanka, što puno govori o njima, opisuje Anto.
Župljanima je dostupan preko telefona, SMS-a, WhatsAppa, Vibera, maila, a najvažnije mu je biti prisutan - bez obzira na okolnosti.
- Treba koristiti sve moguće resurse da bismo ostvarili naše poslanje. Čak i stariji sve više koriste moderne načine komunikacije... Papa Ivan XXIII., koji je otvorio Drugi vatikanski koncil, bio je ispred svog vremena i rekao je da ‘Crkva nije muzej koji treba čuvati, nego vrt koji treba obrađivati!’ Župljani nas vide i u civilu, i u sportskoj odjeći kad idemo na nogomet, kad šetamo... Mi smo i dalje njihovi fratri koji žive u samostanu, ali smo puno otvoreniji i primijetio sam da se većini to sviđa, govori dominikanac.
Dosta Anto ima posla s crkvenom administracijom, svaki se sakrament župljana bilježi. O tome brinu župnik i Anto kao kapelan koji je uz to zadužen kao poglavar samostana pa tako ima dosta birokracije, ali i pravnih poslova.
- Župljani često traže papire kod kumstva, krštenja, krizme, vjenčanja, kad netko premine... Svaki dokument se uknjiži u arhiv, a na kraju godine se ručni prijepis svih matica nosi u arhiv Dubrovačke biskupije da budu dva originala. Župnika je nedavno zvala rodbina Gružanina čiji potomci žive u Južnoj Americi i tražili su njegov krsni list... Kad treba izdati potvrdu, ljudi mi mogu poslati fotografiju ili skenirani dokument s pečatom s kojeg mogu prepisati podatke, posebno ako dolaze iz udaljenih župa, prepričava Anto.
Najviše administracije ima kod vjenčanja.
- Kako je crkveno vjenčanje priznato kao i vjenčanje kod matičara, traži se više dokumenata. Zaručnici kod ženidbenog postupka moraju osobno doći. Barem jedan od ženidbenih drugova mora biti kršten i član Katoličke Crkve kako bi mogli imati crkveno vjenčanje. Osoba koja nije član Crkve, prolazi istu pripremu i postupak, ne mora se krstiti, a zaručnik ili zaručnica koja nije pripadnik ili pripadnica crkve mora obećati da supružniku neće zabraniti ispovijedanje vjere, objašnjava Anto.
Sjeća se mladi dominikanac jedne smiješne zgode.
- Jednom mi je u Splitu došao čovjek po potvrdu, ali se nije mogao sjetiti kad se vjenčao, a bilo je to nedavno. Na koncu se sjetio, ali sam mu preporučio da bi bilo dobro da mu to supruga ne sazna! (smijeh) Srećom pa mu supruga nije bila tu! Tijekom jednog blagoslova u Zagrebu, jedva sam ušao u kuću supružnika, muž je imao 95, a žena 93... Dugo sam zvonio na vratima, a kasnije sam shvatio da su bili gluhi! Bilo je simpatično dok smo molili, svatko je molio ‘svoje‘! - prisjeća se Anto.
Bilo je i stranih vjenčanja, pitaju mladenci kako okititi crkvu ili što je prikladno svirati ispred crkve...
Uz papirologiju, Anto priprema buduće krizmanike, kombinirajući autoritet i prijateljski odnos.
- Po godinama sam im puno bliži, a to su učenici prvog i drugog razreda srednje škole, uhvati ih pubertet i to su prijelomne godine... Vlada neka pozitivna buntovnost, a trudim se biti im prijatelj. Imao sam dobre generacije, sa svima sam ostao u dobrim odnosima, a nikad nisam imao neke probleme s roditeljima. Pošto su tinejdžeri stalno na mobitelima, često im pošaljem neki video materijal, a koristim projektor, laptop, mobitel, WhatsApp grupe, a povratne informacije su dosta dobre. Čak sam ostao u prijateljskim odnosima s nekim krizmanicima iz Splita, znaju da me mogu pitati bilo što... Sretan sam s njima i ako sam bar oformio jednog dobrog čovjeka, puno sam napravio, veli Anto koji tinejdžere ne prisiljava na odlaske na misu:
- Nisam autoritativan tip, ne volim stegom nekome nešto dokazivati. Pokušam ti mladim ljudima sokratovski ‘poroditi istinu u njima‘, da sami shvate zašto ići na misu, dolaziti na vjeronauk, zašto slaviti sakramente, zašto je važno biti dobar čovjek... Obitelj je prva škola, a ja nisam odgojitelj... Ja mogu nešto poboljšati, a nije cilj da dolaze na misu jer im je to rekao svećenik Anto. Često im kažem da će im vjera u nekom životnom trenutku biti jedina slamka spasa. Meni je važno da oni budu dobri ljudi, dobri kršćani jer pravi kršćanin je dobar čovjek, radostan i sretan čovjek, čovjek nade, poručuje Anto koji i s roditeljima, koji su često malo stariji od njega, nađe zajednički jezik a često koristi šaljiv način komunikacije.
Zanimljivo, ima i poseban termin za vjeronauk za djecu koja se bave sportovima. S dosta se župljana Anto povezao preko sporta, recimo, s roditeljima nekih svojih krizmanika.
- U zdravom tijelu - zdrav duh! Pošto sam odrastao na Pagu, volim i buru jer bura rastjera ‘lude‘ misli iz glave. Nogomet je rekreacija i puno sam od toga profitirao. Puno ljudi i puno župljana smo župnik i ja upoznali preko nogometa. Kad sam imao prvu generaciju prvopričesnika ovdje, rekao sam mladim očevima koji igraju nogomet da nam se pridruže, a s nekima i dan danas igram nogomet! Nogomet mi je puno više od fizičke aktivnosti, kao svećenik sam dobio povezanost i susret s ljudima. Dok sam bio bogoslov, student, prijatelj mi je rekao da bi se volio baviti pastoralom sporta, meni je to zvučalo čudno, ali tek sam kasnije shvatio koliko sport svećeniku može doprinijeti u njegovom pastoralu. Volim šetati, poći u prirodu, na neko brdo, ne radim to radi forme, to mi je potreba, ispušni ventil, nešto što za duh dobro dođe, priča Anto koji je uvijek volio sport.
Svakog prvog u mjesecu upisuje misne nakane za sljedeći mjesec. Bavio se i građevinom jer su mladi dominikanci doslovno dosta toga napravili, bilo je opsežnih radova poput obnove vjeronaučne dvorane, pjevačnice, sakristije, župnog ureda i uređenje klaustra... Na crkvi i samostanu koji je s početka 15. stoljeća uvijek ima posla. Župljani to prepoznaju i daju podršku.
Služenje Bogu i ljudima
Izazovno je raditi s ljudima, treba ostati diskretan, smiren i priseban u svakoj situaciji. Nekad bi neki iskoristili pruženu dobrotu, ali Anto nije izgubio vjeru u ljude, naučio je procijeniti osobe i situacije. Na veselim događajima poput vjenčanja i krizmi, Anto je rado viđen gost.
- Nema ništa loše kad slaviš s ljudima, ali i plačeš s njima, to je dio našeg svećeničkog života i poziva. Ljudi te odmaraju i umaraju, a volim služenje Bogu i ljudima. Dvije zapovijedi ljubavi, ljubi Boga, ljubi čovjeka - kao svećenik sam posvetio svoj život tome i nisam požalio, poručuje Anto te nastavlja.
- Moj kolega iz srednje škole isto se zaredio, tad nismo znali da ćemo postati svećenici a imali smo prijatelja iz razreda koji je rekao da će ga ovaj prijatelj vjenčati jer ga dulje poznaje, a da ću mu ja krstiti djecu. Zaista, on se među prvima oženio, svi smo bili na vjenčanju, vjenčao ga je naš prijatelj iz razreda, moj subrat, a ima dva sina i oba puta me zvao na temelju dogovora iz srednje škole! Rekao je da ću mu krstiti svako dijete, bez obzira koliko god ih bude imao! Ispoštovao je dogovor! (smijeh) Vjenčao sam prijateljicu u Slavoniji, tek godinu dana kao svećenik, uzvanicima je bilo simpatično da kao svećenik plešem s njima. Dolaze mlade generacije svećenika i to više ništa nije neobično! Upravo radi te mladenačke opuštenosti, ljudi će prije i lakše pristupiti, tražiti pomoć ili savjet... U krajnjem slučaju, Isus je napravio prvo čudo u Kani Galilejskoj upravo na svadbi, uspoređuje Anto.
Znali su razgovor s Antom tražiti i ljudi druge vjere.
- To su uvijek razgovori preko kojih možeš oplemeniti ljude, a i oni tebe. Tu nema barijera, sv. Petar kaže: ‘Budite uvijek spremni dati obrazloženje nade koja je u vama svakome tko to od vas traži, blago i s poštovanjem, dobre savjesti!‘ Začudim se jer nemam neko bogato životno iskustvo, ali pristupaju i mladi i stariji. Oni i ne znaju da zapravo više nas oplemenjuju, nego mi njih. Iskreno, puno više sam naučio od ljudi tijekom ispovijedi... Sa svakim čovjekom se može razgovarati o vjeri, pa i o sportu i politici, samo čovjek treba biti otvoren. S druge strane, oltar nije mjesto s kojeg se treba govoriti o politici ili nečem drugom. Ljudi dolaze u crkvu čuti Božju riječ, tu se lomi i tumači Božja riječ, homilija nije politička propovijed... Čovjek je političko biće, politike ima dovoljno oko nas, ali u crkvi ljudi traže duhovnu okrepu i evanđelje, podcrtava Anto.
Zasad Antu ne padaju teško premještaji iako se veže za ljude i stječe prijateljstva.
- Kad sam ulazio u samostan, bio sam svjestan toga. A u životu sam mijenjao puno sredina pa mi je to premještanje nekako ‘urođeno‘. Kao da sam se mentalno prilagodio tome, ali naravno da je teško jer, čovjek kamo god išao, sa sobom nosi svijet. Gdje god sam živio, stvarno mi je bilo lijepo i to čini moj svijet. Određenu sredinu volim prije svega zbog dobrih ljudi s kojima se povežem. Premještaji su dobri radi ljudi, radi samog svećenika, donosi svježinu, a teško mi bude što napuštaš siguran, uhodan život i znaš ljude oko sebe, ali barem danas nije teško ostati u kontaktu. Mornar zna da je luka u kojoj je sigurna, ali i da more donosi neizvjesnost. Svaki novi dan u našem pozivu je avantura, ali teško se rastati od nekih, posebno ako u međuvremenu preminu, ali postoji nada za susret na onome svijetu, kazuje Anto.
Voli Anto šetnje i nogomet. Tu su i redoviti svećenički sastanci, a igra nogomet s drugim svećenicima vršnjacima pa su druženja neminovna. Naravno da će bodriti i navijati za Vatrene na Euru u Njemačkoj. Na nogometnom igralištu ili u pastoralnom poslanju, Anto vješto postiže pogotke. Ostavlja srce na terenu, dobrotu među župljanima. U ime Božje, u službi ljudi.