Prvo pravilo novinarstva glasi - ako ti mama kaže da te voli - provjeri. Istina zna biti varljiva; skriva se između činjenica i izjava.
Evo primjer ovog slučaja s autobusom koji se nasadio na podizni stup(ić) na Pilama.
Iz Grada kažu da je “vozač cabrio autobusa bez prethodno riješenog prava dolaska i zaustavljanja na području platoa Pila, unatoč činjenici da je jasno mogao vidjeti kako se podižu stupići na Pilama, prešao je vozilom preko podiznog pneumatskog stupića na platou. Na taj način pokušao je silom ući na područje ograničenog režima prometovanja čime je oštetio vlastito vozilo, imovinu Grada i doveo u pitanje sigurnost putnika u autobusu”. To u važnom detalju priče nije istina.
Vlasnik cabrio busa Marko Zvono u javnosti je izašao imenom i prezimenom, što Dubrovčani čine samo u velikoj muci. Kaže on da je ovo podizanje stupića bilo pokušaj ubojstva. Što apsolutno nije istina.
Dok mi tu raspravljamo o stupićima, malo tko misli na turiste u autobusu koji su, onako opušteni, baš spektakularno tresnuli o sjedalo ispred sebe. Nitko ne spominje ni one koji su to gledali i ostali šokirani time kako rješavamo naše komunalne probleme. I kako se više brinemo za branike i stupiće nego za modrice turista.
Vozač autobusa imao je točno tri sekunde da primijeti kako se prvi stupić počeo dizati. Lijepo se to vidi na snimku. Stupić u koji je udario počeo se dizati sekundu kasnije. Dakle, imao je jedva dvije sekunde vremena, pod uvjetom da ne prati događanje na cesti nego da gleda u stupić.
Je li na Pilama gužva - jest! Godinama. Jesmo li je pokušavali riješiti - jesmo! I meni se činilo da su stupići dobro rješenje. Danas kad se informatički sve može riješiti; kad vam ne treba komunalni redar po glavi stupića, nego sve možete automatizirati postavljanjem senzora i kamera, Grad je ipak odlučio da mu ne treba automatika. Da je diskrecijsko pravo redara i njegovog tastera bolje rješenje. I tako je u ovom slučaju presudio najbrži prst.
Godinama vlasnik autobusa pokušava gradskim i turističkim vlastima objasniti svoju hop-on/hop-off ponudu, godinama nastoji dobiti koncesiju i godinama ga ne šljive dva posto. Čovjek plaća vinjete i zna da one ne pokrivaju dio njegovog posla koji za naše turističko tržište na papiru ne postoji. Grad to tretira kao izletnički turizam, iako on to nije. Svugdje u Europi (Beč, Berlin, Hamburg, Budimpešta...) ova vrsta ponude ima precizno definirane lokacije ukrcaja i iskrcaja.
I tu se vraćamo na početak naše priče o nerješivim gužvama za koje postoji samo jedan lijek - zona posebnog prometnog režima. Bit će bolno, bit će i pogrešnih odluka, ali je u ovom trenutku jedino vidljivo rješenje koje ima smisla. Da smo to rješenje imali nekidan, onda ni ovo hop-on hop-off ne bi značilo da autobus skače od stupića do stupića.