Franica Lasić iz Dubrovnika liječila se osam mjeseci od karcinoma dojke. U razdoblju kada je cijeli svijet zahvatila pandemija koronavirusa, njezin svijet je dodatno urušen okrutnom dijagnozom.
Jednu večer otkrila sam kvržicu ispod pazuha. Nije bila baš ni mala, zazvala sam liječnicu obiteljske medicine Anitu Lasić drugi dan i rekla mi je da dođem pogledati o čemu se radi. Ali taj moment kad sam ja nju napipala samo mi je kroz glavu prošlo: Ma nije valjda! Ma ne može bit!
Automatski sam to spremila negdje sa strane i počela tješiti samu sebe:
– Preboljela sam upalu sinusa, pila dvije ture antibiotika, možda sam istegnula limfne čvorove jer smo na Gradskim igrama igrali graničara. Uvijek kažu da je kad otkriješ kvržicu ona stabilna, čvrsta, ne miče se. Ova moja me nije boljela, micala se, i rekla sam sebi da je to nešto leteće. Dogovorila sam se s liječnicom da ćemo pričekati sedam dana i vidjeti smanjuje li se ili ne jer smo sumnjali na neku upalu. Došao je lockdown i ja sam zaboravila na to, ali bih je svakih nekoliko dana napipala i početkom svibnja počela mi je smetati kad bih spavala. Dogovorila sam pregled u bolnici, bio je kraj svibnja, a 3. lipnja došao je nalaz, piše Silva Capurso za Portal Zdravlje.
Kako je to izgledalo?
- Moj je nalaz dobila obiteljska liječnica koja me nazvala. Ne znam je li taj trenutak bilo gore njoj ili meni. Ona je sestra moga supruga. I ona je rekla da nalaz nije dobar, da je pokazao adenokarcinom. Meni je samo u glavi bilo sve će biti dobro, ne može biti ništa loše. Ona je nazvala prof. Marka Margaritonija koji je sljedeći dan odradio pregled. On je rekao da preuzima brigu o meni. Dogovorio je sve preglede i operaciju za 24. lipnja. Cijelo vrijeme sam radila.
Primanje 'crvene smrti'
Kakav je to bio osjećaj?
- Osjećaj je kao da stojiš na jednoj stanici i sve prolazi mimo tebe, jednostavno ti se cijeli život zaledi u momentu. Takav sam osjećaj imala. Ja stojim i trebala bih krenuti, svi kraj mene prolaze, a ja stojim. Kraj mene prolaze ljudi, dani, tjedni, obaveze. I ne znaš kako krenuti. Meni je bilo bitno da ne prestanem raditi jer ako prestanem, priznat ću da sam bolesna i stat će mi cijeli život. Uspjela sam s kolegicama na poslu dogovoriti smjene.
Tako sam u petak pošla s posla, a u srijedu se operirala. Trebalo mi je zbog djece održati privid normale. Nisam željela to predstaviti kao nešto jako loše i da im internet izbaci silne negativnosti vezane za takve dijagnoze. Ujutro bih im rekla da idem na pregled, ali im na početku nisam rekla dijagnozu.
Kad sam došla iz bolnice, nakon operacije, krenuo je oporavak. Super sam se osjećala, još sam bila puna force, želje za životom. Ali 13. srpnja sam krenula na kemoterapiju. To je bilo 20 dana nakon operacije, normalna procedura, i primala sam 16 kemoterapija, prvo 4 AC koje zovu "crvene smrti".
Zašto ih tako zovu?
- Zato što su prejake. Primaju se inače svakih 21 dan. Ja sam ih primala svakih 15 dana jer je dr. Mario Nalbani procijenio da sam dobrog fizičkog zdravlja i da to mogu podnijeti. Taj prvi susret s tim čovjekom bio mi je skroz umirujući. Toliko je brižan, dobar, pristupačan liječnik, da mi je stvarno bilo lako reći, u redu, piše Portal Zdravlje.
Je li vam to bilo u glavi, moram to napraviti?
- Ma naravno, možeš ti operirati karcinom, ali bez kemoterapije se nisi izliječio. Dr. Nalbani mi je objasnio cijeli postupak. Vremenski, liječenje kemoterapijom za mene je trajalo 5 mjeseci. I bilo je jako zanimljivo (smijeh). Žene koje rade na tom odjelu su predivne. Mile su, drage, brižne, svako malo te pitaju jesi li dobro. Na kraju sam s njima pričala o svemu. Toliko su pristupačne. Ja to ne mogu opisati riječima.
Velika potpora prijateljice
Koliko je to važno?
- Bitno je. Ne želi svatko pričati o svojoj dijagnozi. Ali čim ujutro dođeš, one te dočekaju s osmijehom. Onda se zafrkavaju i kažu: "Vaš apartman je tu". Jedina osoba s kojom imaš kontakt to jutro je ta medicinska sestra koja te primi i koja ti spoji lijekove i pazi kojim ih redoslijedom dobivaš. Meni su olakšale taj dio. Taj ljudski pristup je neizmjerno važan. Vidiš svega, ljude koji su fizički možda lošije od tebe i misliš: "Ajme jesam li ja ovo u budućnosti?". Onda shvatiš da nije svatko isti, da put liječenja nije isti…
Upute za preživljavanje
- Kemoterapiju sam primala relativno lako, a dobivala sam i lijekove protiv mučnine koje sam pila sljedeća dva dana. Idući dan sam dobivala injekciju koja potiče razvoj leukocita. Imala sam pomoć, prijateljicu koja je meni bila "džoker zovi". Ona je preboljela isti tip karcinoma godinu prije. Nazvala me čim sam se operirala i rekla sve one "cake" o tome kako preživjeti to liječenje. To je Ivana Banac Kralj. Radile smo u istom vrtiću. Ona je bila prva osoba koja me nazvala iste sekunde kad je saznala da sam bolesna i rekla mi da je mogu zvati u bilo kojem trenutku. Da će doći do mene ako trebam razgovor, ako se trebam isplakati.
Koje vam je savjete dala?
- To su zapravo upute za preživljavanje. Ona me pripremila na ono što će mi se događati. Ivana mi je napomenula da kad primim prvu kemoterapiju da će mokraća biti crvena. Otkrila mi je i kako ću lakše podnijeti mučnine. Rekla mi je da se smijem kad mi se smije, plačem kad mi se plače, vičem kad mi se viče. I ja sam to činila. Kroz cijeli proces shvatila sam da je najbitnija podrška obitelji i prijatelja s kojima to sve možeš podijeliti. Nekad se ne može baš sve reći obitelji, želiš ih poštedjeti. Onda su tu prijatelji.
Jeste li promijenili prehranu?
- Ne. Hranim se zdravo i umjereno i tako sam nastavila. Krenuli su savjeti. Trebam krenut na makrobiotiku, na vegetarijanstvo, piti samo sokove. Ne dolazi u obzir! Kako ću funkcionirati ako samo pijem! Svima sam govorila: "Meni je moj doktor rekao da jedem normalno!" I jela sam što mi je odgovaralo. Ako mi se jeo hamburger, išli smo vani. Kuhala sam doma, sve sam htjela sama iako su mi nudili pomoć. Tako mi je bilo lakše, davala sam sebi privid neke stabilnosti.
Najsretnija na svijetu
U vrijeme kemoterapija, i Opća bolnica Dubrovnik imala je problema s nabavom lijekova. Je li to bilo dodatno opterećenje?
- Pred sam kraj kemoterapije počelo se govoriti da je kriza i da nema lijekova. Ništa to nisam osjetila. Redovito sam dobivala citostatike i nabavljani su na vrijeme. Ali u podsvijesti mi je bilo: "Što ako ne budem mogla primiti lijek?". Pitala sam o tome liječnika i rekao je da nema veze ako preskočim tjedan. Žene se i razbole, dobiju prehladu ili infekciju pa moraju preskočiti terapiju.
Što se događalo nakon kemoterapije?
- Oporavljala sam se, obavljala redovite preglede i na rezovima kod prve operacije nađeni su ostaci tumorskih stanica. Operacija je trebala biti u prosincu 2020. Sin mi je završio u samoizolaciji, i odgođena je jedan mjesec. Meni je taj dio bio strašan. Pandemija je dodatni pritisak na onkološke bolesnike. Operirala sam se, uklonjena mi je cijela dojka i stavljen mi je implantat. Nakon tri dana sam puštena doma. Moje je mišljenje da mi organizam nije bio spreman na implantat. Normalno se u dojci stvara serum, žuta tekućina koja se kod mene stvarala prekomjerno, svaki drugi dan prof. Margaritoni mi je to izvlačio, pa bi se to smirilo, pa je opet krenulo, pa mi je puknuo šav od prve operacije jer je koža bila pretanka.
Problemi s implantatom
- Dva puta je to šio posebno, da dojka ostane na mjestu kako bih bila spremna na odlazak na zračenje. U Splitu sam bila na 16 radioterapija. Pred kraj mi je koža bila izgorena, crvena, modra, i na kraju su mi šavovi počeli pucati i rastvarati se.
Kao da su rekli miči to!
– Točno tako. Radioterapija iziritira kožu i ja sam nakon zračenja u travnju ostala bez desne dojke, izvadili su mi implantat. Taj momenat, ja sam bila najsretnija na svijetu.
Gdje ste išli na zračenje?
Izabrala sam Split zbog blizine. Šesnaest terapija i mjesec dana sam bila u Splitu gdje smo iznajmili apartman blizu bolnice. Suprug je bio sa mnom prvi tjedan. Svaki vikend vraćala sam se doma, u Dubrovnik. Jako su svi bili pažljivi i obzirni, piše Portal Zdravlje.