Prehrambena butiga, zlatar, urar, Christmas shop, pekara... otprilike svaka šesta vrata su otvorena, njih pedesetak nije. Tek oznaka 'zatvoreno' ili izlog oblijepljen papirom. U Ulici od Puča još i ima života, a na Prijekom vlada prava pustoš. Ni stola ni stolice, a ni čovjeka. Navikli smo na pusti Grad u zimskom razdoblju, no Covid je pustoš podebljao, mjere su zatvorile ono malo zimi otvorenih lokala, pa povijesna jezgra rano ujutro ili pak s mrakom djeluje poput napuštenog grada, s izuzetkom božićnih ukrasa.
Života ima danju. Šetača se namnoži, valjda je svima dosta i kauča i korone. A tko radi? Zanimljivo, oni koji se i u najboljim vremenima gase jer ih brza proizvodnja izjeda. U inat, reći će kožar Jusuf Joldo koji svaki dan neumorno otvara mali obrt u Širokoj, makar nema mušterija.
- Stari meštri imaju poslovnu naviku da i u ratu i u koroni nastoje održati kontinuitet, a možda je u pitanju i odgoj obrta i poštovanje prema građanima – kaže Joldo koji radi tek sitne usluge jer 'rijetko se dogodi da netko uđe'. I dok su mnogi u gradskim prostorima oslobođeni plaćanja najma i javne površine iako su zatvoreni još od listopada, Joldo nije te sreće. On je u državnom prostoru, plaća puni najam. Tek dva mjeseca, u ožujku i travnju bio je oslobođen plaćanja. Iako se svakog jutra iznova iznenadi 'nestvarnoj slici Grada', iako mu se financijski ne isplati raditi, radi stalnih mušterija drži otvoreno. Kaže da čeka, a po prirodi je, naravno, optimist.
K'o je ugasio svjetlo?
U Lučarici dubrovački zlatar Mladen Kraljević radi skraćeno, ali tu je i ujutro i popodne. Stara je to škola, naučena na svakojake poslovne potrese, no vodi se onim 'raditi se mora' pa i u uvjetima kad je možda bolje sjedati pred televizorom.
- Posla nema, ali radim popravke i neke usluge građanima pa moraš bit' otvoren bez obzira na sve. Da imam neke koristi, nemam. Ali se nadam. Kako stvar ide sve dalje, sve dalji je i oporavak. Imam dosta godina, ako ne bude išlo, zatvorit ću. Grubo je za mlade, mi stariji imamo alternativu - poć' u mirovinu – kroz osmijeh će filigran Kraljević koji za sebe kaže da nije čovjek koji se tuži jer 'ako nešto ne ide, vazda optužim sebe a ne sustav ili drugoga'. U privatnom je prostoru, 'imaju nešto razumijevanja', no je li dovoljno - ne zna.
- Kad su zatvorili kafiće i restorane pojavila su se djeca s romobilima, biciklima, to je takva graja, hrpa djece koja se vratila na gradske ulice – naglašava naš sugovornik koji i u ovoj neshvatljivoj situaciji izvlači nešto pozitivno.
Na Stradunu gdje je situacija oko otvorenih objekata još i najbolja, (iako uz one koji moraju biti zatvoreni ima onih koji ne moraju, a jesu) nisu pretjerano raspoloženi za priču ali svi ponavljaju 'nemamo kome raditi'.
- Ovdje je uvijek od 1. studenog k'o da je neko ugasio svjetlo. Još na to došla i korona. Tužno je i čudno. Teško je radit' kad nemaš kome, kad nema ljudi, kupaca. Ovako je deprimirajuće – iskreno će sugovornica iz trgovine na Stradunu koja je otvorena pred koronu pa 'pravog posla još nisu osjetili niti se s ranijim vremenom mogu usporediti'. Stranaca ima, kaže nam, ali malo.
- Na prvu rečeš 'dobar dan' a kad oni vrate 'hello', šokiraš se. Skoro da smo zaboravili govorit' engleski. Čudi ih prazan Stradun ali pripisuju to stanju u cijelom svijetu. I oni su s dozom straha, ne svi ali većina. Oprezni su i pri kupnji. Neizvjesnost je svuda, a ovo predugo traje.
U susjednoj trgovini djelatnica će kako se strance može nabrojati na prste jedne ruke ali 'ni za to nije sasvim sigurna'.
- Loše je. Navikneš da Stradun uvijek ima posla, pogotovo što je i zima zadnje dvije, tri godine bila stvarno dobra. Sad, nema posla, nema turista, ljudi nemaju para. Dogodi se dana da niko ne uđe – kaže nam mlada Dubrovkinja pa dodaje kako će od siječnja ta trgovina raditi još kraće od 10 do 17 sati, u jednoj smjeni.
Zahrđat ćemo!
- Slučajni putnik namjernik dođe. Da je nula nije, ali nije ni bajno. Otvoreni smo, pokušavamo se i ovako borit' protiv korone – kaže nam Dolores Račić kojoj se osmijeh nazire i ispod zaštitne maske. Iako je trgovina na Stradunu, dogodi se da nitko ne uđe. Ima li putnika namjernika koji ne govore hrvatski?
- Prije 20-ak dana čulo se puno španjolskog, je li to bila razmjena studenata ili su avanturisti, ne znam, ali je bilo dosta mladih Španjolaca. Dobro je i za nas čut strani jezik jer ovako ćemo zahrđat. U sezoni govoriš par jezika i na kraju dana s materom doma pričam engleski. Kad ta komunikacija prestane, izgubiš kontinuitet – priča nam trgovkinja sa Straduna dok susjeda iz zlatare s vrata pita 'idem do butige, treba li ti što?' 'Malo nas je, ali se gledamo' kaže nam Dolores nastojeći objasniti kako tih nekoliko 'otvorenih' njeguju dobrosusjedske odnose. Uostalom, svi oni i zatvaraju u priližno iste ure jer 'glupo je bit sam otvoren na Stradunu'.
O pustim sporednim ulicama ne treba trošiti riječi. Tu skoro ništa nije otvoreno. U Cvijete Zuzorić ipak nailazimo na otvorena vrata trgovačkog obrta.
- Volim ovaj posao i ne dam se. Radim tu više od 20 godina i ne bih da ono malo muštrija koje me se sjete, naiđu na zatvorena vrata – kaže Davor Tutman o razlozima zašto radi i kad mu se ne isplati.
- Nikome se ništa sad ne isplati. A ovdje mi vrijeme prođe, susjedi koji žive uokolo navrate, popričamo o situaciji u gradu i svijetu. Što se tiče kupaca, puno je dana u tjednu kad doslovno ne bude nikoga. Od kad su kafići i restorani zatvoreni, od četvero ili petero što bi ušlo sad je jedno, dvoje. Nekoliko mjeseci nitko od stranaca nije ušao – kaže Davor pa komentira prijašnje gužve koje su svima smetale:
- Vjerujte, ako nam se gužve ikad ponove, nikome neće past' na pamet da se na njih tuži.
Dok pričamo baš ulazi starija gospođa. Pozdravljamo se sa sugovornikom u nadi kako je riječ o mušteriji. Nije, tek susjeda iz obližnjeg ulaza. Svratila je na ćakulu. Ali ne o Covidu jer, u ovoj se butizi, tvrdi vlasnik, taj virus ne spominje.