StoryEditorOCM
Turizam i gospodarstvoENEREGETSKA NEOVISNOST ZA NEZNALICE

Iskustvo iz prve ruke: ‘Više ne plaćam struju, imam solare. Evo koliko sam potrošio na ugradnju. A kad čujete uštedu...‘

Piše Vjeran Piršić/SD
11. rujna 2023. - 10:47

Kao i svaka prava priča, i ova ima svoj sasvim jednostavan početak. Bilo je to jedne ne tako davne (veoma hladne) zime na otoku Krku, taman kada sam od roditelja preuzeo organizaciju plaćanja svih računa naše zajedničke obiteljske kuće u Njivicama. Odmah me je užasnula spoznaja da se gotovo svi prihodi ča ih ljeti ostvarimo u turizmu (iznajmljujemo jedan apartman za četiri osobe) tijekom godine (pogotovo zimi) potroše samo za plaćanje energije, donosi Slobodna Dalmacija

Preciznije, troškovi godišnje potrošnje od oko 10.000 kWh električne energije i oko 5000 litara loživog ulja nužnih za grijanje energetski neefikasne kuće (gradnja iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, uz sva financijska ograničenja tadašnjih obiteljskih primanja), uz pogonsko gorivo za uglavnom lokalna putovanja privatnim osobnim vozilom, bili su toliki da smo, osim dopunskog prihoda iz turizma, za to morali odvajati i dio mirovina i dio osobnih dohodaka moje tada puno brojnije obitelji.

image

Solarni paneli postavljeni uz kuću

Nikola Piršić/Nikola Piršić

Zabrinuo sam se, promislio, i prva stvar koju sam napravio bila je racionalizacija i smanjivanje potrošnje, pa tako i troškova. Za početak smo jednostavnim tehnikama (brtvljenje) poboljšali toplinsku izolaciju kuće, tijekom redovite zamjene dotrajalih kućanskih uređaja nabavili smo štedljivije i temeljito smo servisirali sustav centralnog grijanja višeetažne obiteljske kuće. Uveli smo i dvije tarife električne energije te smo perilice i sušilice počeli koristiti samo noću.

Također sam počeo pratiti promjene cijena loživog ulja i kupovati ga samo kad je najpovoljnije i na karticu (šest rata bez kamata), ali odmah mi je bilo jasno da su to sve samo kratkoročne mjere, te da problem treba riješiti sustavno.

image

Vjeran Piršić

Nikša Stipaničev/Cropix

Kao profesor Baltazar

Kako sam još od studentskih dana osamdesetih godina prošlog stoljeća podosta aktivan u ekološkom pokretu, veoma sam lako pronašao podatke o obiteljskom (i zadružnom) korištenju obnovljivih izvora energije te o energetskoj efikasnosti obiteljskih objekata. Pa sam nekoliko tjedana zamišljen hodao po kući i “štrumfao” (nešto kao profesor Baltazar) i konačno jednog lijepog nedjeljnog jutra završio preliminarni proračun.

Postavke su bile sljedeće:

1. Moja mnogobrojna obitelj sa svim svojim prihodima godišnje može ulagati maksimalno 10.000 eura a da ne ugrozi strateške rezerve (za slučaj bolesti, rata, smrti...) i da ne razmišljamo o tome hoćemo li kupiti na placi dva ili tri kilograma nekoga voća;

2. Energetska obnova naše obiteljske kuće podrazumijeva promjenu stolarije i stavljanje energetske fasade. Za jedno i drugo sam pribavio po tri ponude i ispalo je da mi za to treba (za mene potpuno nedostižnih) 50 tisuća eura;

3. Izgradnja fotonaponske elektrane koštala bi oko 10 tisuća eura, a još toliko i baterijski sustav za pohranu (koji nije nužan, ali sam ga želio odmah);

4. Dizalica topline koja radikalno smanjuje troškove grijanja (s ugradnjom) došla bi oko 10 tisuća eura;

5. Najjeftiniji električni auto s autonomijom za svakodnevnu vožnju po županiji, ali i s opcijom da zimi može do Zagreba, koštao bi me oko 30 tisuća eura.

Kad sam sve zbrojio, došao sam do (za mene potpuno nedostižnog) iznosa od 100 tisuća eura, pa mi je preostalo ili da se bacim kroz prozor (što baš i ne bi pomoglo jer živim u prizemlju) ili da dobro promislim i nešto prihvatljivo/realno osmislim.

Kako sam po vokaciji matematičar, a po struci informatičar, shvatio sam da mi je nužna radikalna optimizacija cijeloga procesa. Preciznije, da mi je potrebno osmisliti i optimizirati put od točke A (gdje godišnje trošimo više od 5000 eura za energiju) do točke B (kada ćemo još i zarađivati od prodaje i/ili posudbe viškova vlastite energije dobivene iz obnovljivih izvora). Pa sam nakon uspješnog interaktivnog intelektualnog procesa odlučio provesti prvu (energetsku) petoljetku, koju ćemo, kao što i tradicija nalaže, završiti u samo četiri godine, donosi Slobodna Dalmacija

Alati na raspolaganju

Neću ovdje (jer nema ni mjesta ni vremena) opisivati mnoge neprospavane noći u kojima sam tražio načine da ipak uspijem i mnoge razgovore koje sam vodio s iskusnijima i mudrijima od malenkosti moje (hvala im na savjetima). Najkraće, spoznao sam da su mi na raspolaganju sljedeći alati:

1. zajednička nabava opreme i usluga (najbolje preko naše otočne energetske zadruge), posljedično sa znatno nižom nabavnom cijenom;

2. subvencije Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, koji za moj otok refundira do 60 posto investicije (ako uspijete dobiti ugovor na sada već redovitom godišnjem natječaju);

3. kao ključno, uštede, tj. supstitucija kupovne energije mojom vlastitom;

4. odabir kvalitetnih (ali jeftinijih) izvođača radova.

Sve u svemu, višemjesečne veoma naporne (u biti izuzetno iscrpljujuće) pripreme. Nema nogometa, nema kafića, samo misli i računaj.

Pri čemu sam odlučio da prije svega modeliram “najgori mogući scenarij”, tj. da mi se ne dogodi da usred procesa ostanem bez dijela tehnologije i/ili izvora financiranja nastavka cijelog procesa. Isto tako, odlučio sam da se cijeli proces mora završiti u maksimalno šest godina i da se povrat cijele investicije ostvari makar samo uštedama u maksimalno devet godina.

image

Kuća Piršić u Njivicama na otoku Krku

Nikola Piršić/

Krenuti od nule

Konkretno, evo kako sam proveo cijeli proces.

0. Krenuo sam s 10.000 eura obiteljske ušteđevine koju smo, umjesto da kupimo noviji auto (moj postojeći je star već 16 godina), odlučili uložiti u proces energetske tranzicije;

1. Pronašao sam u Rijeci zaista izvrsnog projektanta (hvala, Marine) koji mi je napravio sjajan projekt vlastite integrirane (krovne) fotonaponske elektrane;

2. Taj sam projekt prijavio na natječaj Fonda, na kojem smo prošli i dobili ugovor za refundaciju 60 posto iznosa ako, i samo ako projekt fotonaponske elektrane uspješno realiziramo u roku od dvije godine;

3. Pa sam pronašao na Krku zaista sjajnu tvrtku koja instalira fotonaponske elektrane (hvala, Seny) i koja mi je po projektu instalirala sve u samo dva radna dana;

4. Pa kada mi je Fond vratio 60 posto šoldi, kupio sam baterijski sustav (nije nužan, ali je veoma mudro imati ga) koji nije na bazi litija pa ne gori;

5. Stavljanjem sustava u funkciju počeo sam štedjeti minimalno 10 tisuća kuna godišnje;

6. Pa sam (i) s tako ušteđenim šoldima jako povoljno kupio “pametnu” dizalicu topline, koja za uloženi 1 kWh električne energije (i to moje vlastite) daje do 4 kWh toplinske energije. Za ovu investiciju nisam čekao subvencioniranje Fonda, aš je bila zima, a roditelji su mi se već ozbiljno razboljeli pa smo stalno pojačano grijali naš dom;

7. S instalacijom dizalice topline na već postojeći sustav centralnog grijanja već prve sezone grijanja kupili smo samo 300 litara loživog ulja (minimalna količina za dostavu) koje uopće nismo ni potrošili (inače smo u najtoplijim godinama trošili minimalno 3000 litara loživog ulja, uz smrzavanje). Preciznije, ovih zima grijali smo se na loživo ulje samo kratko u prosincu (aš tada baš i nema sunca, a i pećnica stalno radi, zbog Božića i Nove godine), te malo u siječnju, kada se mater vratila iz bolnice;

8. Kako sam tijekom već prve zime uštedio jako, jako puno šoldi, investirao sam u veoma kvalitetni energetski elaborat (hvala, Radovane) koji mi je ukazao na mogućnost da naša obiteljska kuća prijeđe iz energetskog razreda D u energetski razred A, tj. da smanjimo potrebnu potrošnju energije za grijanje i hlađenje za najmanje 50 posto;

9. Pa sam se s tim elaboratom i sa svom potrebnom pratećom dokumentacijom (prije svega ponude izvođača radova) prijavio na Fond, di sam opet prošao;

10. Pa mi je prvo jedna sjajna tvrtka iz Vinkovaca promijenila kompletnu stolariju (hvala, Zorane), a nakon toga i nevjerojatno kvalitetna tvrtka iz Nove Gradiške stavila energetski efikasnu fasadu (hvala, Nikola). Sve to skupa došlo me je oko 40 tisuća eura, ali Fond mi se ugovorom obvezao refundirati oko 16 tisuća eura, kada za to podnesem svu potrebnu dokumentaciju.

11. Sada me još očekuje kupovina elektro Renault Twinga za 25 tisuća eura, od čega bi mi Fond trebao vratiti oko 10 tisuća eura.

image
Nikola Piršić/Nikola Piršić

Uloženo/ušteđeno

Kad sve rezimiram, ispada:

ULOŽIO sam: 10 tisuća eura za fotonaponsku elektranu, 10 tisuća eura za (ne nužni, ali itekako korisni) baterijski sustav za pohranu vlastite i (noću) kupljene energije, 5000 eura za dizalicu topline, 40 tisuća eura za “građevinsku” energetsku obnovu kuće, a planiram za automobil dati 25 tisuća eura, što je sve skupa malo manje od 90 tisuća eura.

UŠTEDIO sam (već do sada): najmanje 5000 eura za električnu energiju (u malo manje od četiri godine) i najmanje 15 tisuća eura za loživo ulje (u tri sezone grijanja, pri čemu sam u kasnu jesen i rano proljeće stanove grijao na klima-uređaje, radi odvlaživanja, jer kod nas u Njivicama na otoku Krku zimi je jako puno vlage), što je ukupno 20 tisuća eura.

UGOVORIO sam povrat: 6000 eura za fotonaponsku elektranu, 16 tisuća eura za energetsku obnovu kuće i planiram ugovoriti 10 tisuća eura za elektrovozilo, što je ukupno oko 32 tisuće eura.

Dakle, osnovna je računica (za moju obiteljsku kuću, ali slično je za većinu objekata na Jadranu):

- minimalna je investicija (fotonaponska + dizalica topline) oko 15 tisuća eura, koja se bez bilo kojih poticaja vrati za maksimalno pet godina, s otočnim poticajima već za tri godine;

- optimalna je investicija (fotonaponska + dizalica topline + energetska obnova objekta) oko 55 tisuća eura, koji se bez bilo kojih poticaja vrate za maksimalno devet godina, s poticajima već za četiri godine;

- maksimalna je investicija (fotonaponska + baterijski sustav za pohranu + dizalica topline + energetska obnova objekta) oko 65 tisuća eura, koji se bez bilo kojih poticaja vrate za maksimalno osam godina, s poticajima već za pet godina (uz prodaju vlastite električne energije za 1500 eura godišnje);

- proširena je investicija (fotonaponska + baterijski sustav za pohranu + dizalica topline + energetska obnova objekta + električni automobil) oko 90 tisuća eura, koji se bez bilo kojih poticaja (uz prodaju vlastite električne energije za 1500 eura godišnje i uz energiju za vožnju 10.000 km električnog automobila godišnje) vrate za maksimalno osam godina, s poticajima već za pet godina.

Pri čemu još jednom ponavljam, ovo sve skupa investirao sam još od Božića 2019. godine i nikada nisam imao investiciju veću od 10 tisuća eura istovremeno (i još uvijek vozim svoj 16 godina stari, dobro održavani automobil, na LPG kao pogonsko gorivo).

Najbolje na kraju

I najbolje na kraju. Iako po Dalmaciji još i dalje harači urbana legenda da se korištenje sunca kao izvora energije ne isplati, da HEP ne daje dozvole, da treba pribaviti jako puno “papirologije” za to, sa zadovoljstvom vas, dragi čitatelji, mogu informirati da je naš parlament (Sabor) neposredno prije ljetne stanke prvo raspravio pa izglasao izmjene i dopune dvaju ključnih energetskih zakona. Po novome, sada je moguće:

- da svaka obiteljska kuća instalira integriranu fotonaponsku elektranu snage do 20 kW;

- da svaka takva instalacija može predati u mrežu (i prodati) električne energije vrijednosti do 1500 eura više nego što je preuzela (kupila), bez da se plati porez i/ili prebaci u lošiji tarifni model (tzv. prosinački problem);

- da se energetska zajednica može uspostaviti na području cijele Hrvatske, a ne, kao do sada, na području jedne jedine niskonaponske trafostanice.

Zašto su važne energetske zajednice? One su prije svega ključan alat demokratizacije energetskog sektora, odnosno takozvane građanske energije. Pojednostavljeno rečeno, kada se svi otočani (uključujući i vikendaše) organiziraju u energetsku zajednicu, škola (koja ljeti proizvodi, a ne troši) moći će predavati viškove i posuđivati ih, na primjer, hotelu, koji će zimi (kad je zatvoren) tako dobivene kWh vraćati školi. Ili će vikendaši energiju sa svojih vikendica zimi trošiti u stanu u Splitu (pri čemu je jasno da neće elektron putovati s Hvara u Split, nego je stvar u obračunu). Lokalno dijeljenje (i pohrana) energije cijelu zajednicu čini i robusnijom i bogatijom, donosi Slobodna Dalmacija

A za to je prije svega potrebna pametna mreža, što je jedna sasvim druga priča.

Vratimo se do mene doma. Ovoga rujna, negdje između berbe žlahtine i berbe oblice, moja će obitelj imati povrat energetskog dijela investicije (tzv. pay-back energetske investicije). Pojednostavljeno, u malo manje od četiri godine sve što je (financijski) uloženo će se vratiti, ponajviše uštedama, ali i subvencijama Fonda (u ovom tekstu neću se doticati dodatnih subvencija koje tek sada daju pojedine općine, gradovi i županije, a na koje sam žureći “grlom u jagode” u energetsku tranziciju uredno zakasnio). U brojkama, s mojeg računa jest do sada (samo za energetiku) plaćeno gotovo 25 tisuća eura, na što je Fond vratio oko 6000 eura, ali ušteda (električne energije i loživog ulja) u tri sezone grijanja i četiri sezone hlađenja je gotovo 20 tisuća eura u, evo, ipak četverogodišnjoj realizaciji prve petoljetke moje energetske slobode. Znači, u rujnu slavimo Dan (energetske) nezavisnosti kuće Piršić.

Digresija: da sam bio malo manje nestrpljiv, pa da sam dočekao poticaje i za dizalicu topline, da nisam kupovao zaista koristan baterijski sustav za pohranu, platio bih sve skupa samo oko 12 tisuća eura. Na ča bih još dobio i 2000 eura refundacije od Općine Omišalj.

Nije u šoldima sve

Ali “nije u šoldima sve”, zar ne?

Što sam još dobio za to? Kako očekujem smanjivanje potrošnje energije za grijanje i hlađenje za oko 60 posto, te kako vlastitu od sunca dobivenu električnu energiju umnogostručujem (do četiri puta) kroz dizalicu topline, očekujem da više neću imati nikakve troškove za grijanje i hlađenje i sve ostale potrošače električne energije u kući (izazov je još samo pećnica u sklopu priprema za Božić i Novu godinu te ekološki i energetski neosviješteni gosti u apartmanu, kojima usred ljeta klima radi 24 sata na dan, uz otvorena vrata i prozore). Pa će mi se i dodatna investicija u energetsku efikasnost vratiti za tri-četiri godine.

Pojednostavljeno, nestaju mi svi troškovi energetike i još mi ostane za barem 10 tisuća kilometara s elektroautomobilom. A ako urazumim goste i ako manje kuhamo zimi, bit će i viška energije za 1500 eura predati u mrežu i prodati bez poreza.

A tu je i “fantom slobode”. Kad ujutro ustanete, upalite svjetlo, na kroz godinu prikupljenoj kišnici (nema klora) skuhate si čaj od tek ubranih biljaka iz svog mediteranskog vrta (i to sve sa svojom električnom energijom, koju ste dan prije pohranili u svoje baterije), sjednete na teracu pa pratite kako prve zrake izlazećeg sunca pokreću i povećavaju proizvodnju fotonaponske elektrane (iako prvu proizvodnju pokrene već i sama svjetlost, tj. zrake zore), preplavi vas tako dobar osjećaj apsolutne slobode da si sasvim spontano “navučete” osmijeh kao Dustin Hoffman na kraju filma “Diplomac”. A još kada u izmaglici zore iz šume iza kuće “izroni” i pokoja srna...

Čisti zen.

image
Nikola Piršić/Nikola Piršić

Nije nužna, ali...

Zašto je dobro
imati bateriju

Zašto je (ipak) dobro imati baterijski sustav za pohranu (vlastite) električne energije:

1) imam uvijek svoje rezerve energije za nekoliko dana (ako ne ludujemo sa pećnicom i perilicama), korisno u slučaju sve češćih klimatskih katastrofa i nedajbože rata;

2) po danu pohranim svoju "zelenu" energiju za po noći (i kada je lijepo vrijeme za kišne dane), što mi je velika ušteda, jer je ne moram u tim slučajevima kupovati;

3) imam doma uvijek stabilan napon (javna je tajna da kod nas nekvalitetna električna energija sve više kvari kućanske uređaje);

4) kada profunkcioniraju agregatori (i virtualne elektrane) moći ću prodavati svoje viškove (pohranjene u baterije) onda kada je cijena energije na tržištu najveća, što će mi višestruko povećati prihode u tom segmentu.

Što je dizalica toplne

Dizalica topline je električni uređaj koji toplinu izvlači s jednog mjesta i prenosi je na drugo. To nije nova tehnologija; koristi se širom svijeta desetljećima, a hladnjaci i klima uređaji najpoznatiji su primjeri. Hladnjaci i klima uređaji su primjeri dizalica topline koje rade specifično samo u režimu hlađenja. Kod hladnjaka i kod klima uređaja toplina se apsorbira i prenosi vanka. Dizalice topline su pak uređaji koji koriste toplinu sadržanu u zraku (ili vodi, ili zemlji) kako bi zagrijali toplu vodu koja se koristi za grijanje i potrošnu toplu vodu u vašem objektu. Dizalica topline je isplativa zahvaljujući visokoj energetskoj učinkovitosti (zbog koje i spada u obnovljive izvore energije) jer može za svaki kWh utrošene električne energije proizvesti čak do 6 kWh toplinske energije. Dizalica topline čak i pri temperaturama ispod 0°C može izvući toplinu iz okolnog zraka, a zahvaljujući modernim inverterskim kompresorima, režim rada proteže se do čak -20°C (uz puno manju efikasnost, jasno).

Održavanje i trajnost sustava

Održavanje cijelog sustava svodi se samo na povremeno čišćenje, pogotovo fotonaponskih panela kada padne kiša sa šporkim crvenim pijeskom iz Sahare. Nedavno je robot-čistilica počistio moje panele; kaže mi čovik da nije imao ča šporko za nać. Očekujem da će sva oprema trajati oko 20 godina, osim invertera koji stradavaju prije, navodno zbog nekvalitetne električne energije u mreži.

23. studeni 2024 17:52