Kao i drugi brodovi, kruzeri su mjesta na kojima se uvjeti rada i življenja uvelike razlikuju od klasičnog rada i života na kopnu. Štoviše, život i rad na kruzerima ima svoje specifičnosti jer to su s jedne strane najelitniji brodovi za uživanje bogatih gostiju, a s druge strane mjesta teškog rada – piše Matija Šerić za Geopolitika.news.
Rad pomoraca na brodu definiran je njihovim ugovorima i poslovnim praksama kruzing kompanije za koju rade. Status svakog pomorca na kruzeru najviše je definiran radnim mjestom kojeg obavlja. O njemu ovisi njegova plaća, radni sati, kabina u kojoj boravi, mogućnost interakcije s putnicima, itd.
Zaposlenici na kruzerima mjesecima rade bez prestanka i izolirani. Izrabljivanje ljudskih resursa na kruzerima je sve učestalija pojava. Često se događa se da uvjeti rada, plaće i životni uvjeti pomoraca budu ispod svake propisane razine. Razlog je želja brodara, agencija za zapošljavanje i drugih čimbenika da maksimiziraju svoj profit, što se lomi na leđima radnika koji ispaštaju. Sve više je nazočan fenomen jeftine radne iz siromašnih država Europe, Afrike i Azije koja ruši cijenu rada, ali i uvjete života. Nehumanost prema ljudskim resursima koji su glavni pokretači svakog kruzera s vremenom postaje sve nemilosrdnija, što je trend koji je vrlo zabrinjavajući i iziskuje alarmiranje javnosti.
Pomorcima bolje nego hotelijerima
Praksa na kruzerima upućuje na zaključak kako njihovi zaposlenici koji rade u pomorskom sektoru imaju puno bolje radne uvjete od zaposlenika u nepomorskom (hotelijerskom) sektoru. Za prve vrste poslova prvenstveno je potrebno posjedovati znatne količine znanja – imati završenu pomorsku školu ili studij, dok to nije uvijek slučaj s nepomorskim sektorom. Za rad u nepomorskom sektoru često ne treba posebno znanje već se radi o fizički napornim poslovima koje sve više popunjavaju radnici iz nerazvijenih država, donosi Slobodna Dalmacija.
Radna struktura na kruzerima može se, po nekim autorima, podijeliti na nepomorske (hotelske) i pomorske poslove koje pak obavljaju tri tipa zaposlenika: časnici, osoblje i posada. Posada se nalazi na dnu hijerarhije i ona obavlja poslove u kuhinji, operativi i upravlja kabinama. Osoblje obavlja poslove prodavača u trgovinama, instruktora u teretani i drugdje u sektoru zabave za putnike. Većina zaposlenika koja ima direktan kontakt s putnicima je kategorizirana kao članovi posade.
Po drugima, postoje tri vrste poslova: hotelski, pomorski i koncesijski, gdje se ubrajaju fitness i wellness centri, noćni klubovi i kafići. Položaj te tri skupine zaposlenih nije jednak. Svi oni nemaju istog poslodavca iako se nalaze na istom brodu, jer koncesionari uvijek samostalno biraju koga će zaposliti. Ova činjenica dodatno komplicira radna prava zaposlenih zajedno s problemima poput različitih državljanstava.
Premda se u zadnjih nekoliko desetljeća dogodio intenzivan uzlet industrije kružnih putovanja, njega nije pratio uzlet prava zaposlenih na kruzerima. Nažalost, često se događaju izrabljivanja. Mnogi pomorci prisiljeni su raditi sedam dana tjedno, 16 sati na dan i plaćeni su neadekvatno za odrađeno. Vlasnici kompanija često nastoje maksimizirati profit i smanjiti troškove pa se odlučuju na angažman jeftine radne snage iz nerazvijenih država i država u razvoju. Najčešće takvi pomorci dolaze iz Filipina, Malezije, Indonezije, Kine, Indije, Ukrajine… Prema mišljenjima odvjetnika koji se bave pomorskim pravom i zastupaju pomorce iz istočne Europe u sudskim sporovima protiv kompanija kao što su Carnival, istočnoeuropski radnici na kruzerima su moderna “robovska radna snaga”. Takvi radnici rade oko 80 sati tjedno za satnicu od 1.56 USD. Kompanije ih preferiraju zbog europskog izgleda i svijetle kože.
Posada kruzera je često toliko etnički mješovita da se brodovi nazivaju “mini Ujedinjenim narodima”. Često posadu čine članovi od oko 40-ak nacionalnosti.
Brodovlasnici najčešće odlučuju registrirati brod pod zastavom država koje nemaju razvijeno zakonodavstvo u pogledu zaštite mornara, a usto imaju minimalne poreze te minimalnu kontrolu nad zaradom. Zato brodari odlučuju da se brodovi registriraju u zemljama kao što su Panama, Bahami i Liberija.
To je praksa koja traje još od 1920-ih godina a s vremenom se unaprijedila. Riječ je o državama koje se nazivaju eng. “flags of convenience” iliti zastave pogodnosti jer pogoduju brodarima. To je nešto najgore što se moglo dogoditi za radnu snagu na brodu, a osobitu onu iz nerazvijenih država.
Na taj način brodari mogu regulirati pravne odnose i regulative na brodu kako god žele. S obzirom kako se na kruzerima primjenjuju odredbe radnog prava one države pod čijom zastavom kruzer plovi, a to su najčešće već spomenuta Liberija, Bahami i Panama, radnici su vrlo nezaštićeni. U određenim slučajevima brodari potpisuju sa sindikatima ugovore o minimalnim uvjetima rada na brodu, što je sredstvo koje samo djelomično otklanja nezaštićenost. Pravni okvir na kruzerima je manjkav, daje priliku da uvjeti rada i življenja budu eksploatatorski ali sve je i dalje legalno, u okviru zakona. Pomorci iz država Trećeg svijeta idu ploviti na kruzere kako bi si stvorili bolji život i pri tome su spremni trpjeti brojne nepravde.
Povrede međunarodnih konvencija
U praksi na kruzerima dolazi do povreda gotovo svih odredaba međunarodnih konvencija, osobito na kruzerima koji plove pod zastavom država koje nisu ratificirale međunarodne konvencije. Povrede konvencija se javljaju već prilikom regrutiranja i zapošljavanja na brodu. Osoba se može zaposliti na brodu tako da je zaposli direktno brodar ili se može zaposliti putem agencije za zapošljavanje.
Premda izričito ne bi smjele, događa se da agencije traže unaprijed novac od zainteresiranih kandidata kako bi im osigurale radno mjesto. Ovisno o vrsti posla agencije za zapošljavanje naplaćuju između 500 i 4000 USD za dobivanje posla. Zaposleni iz nerazvijenih država su diskriminirani zato što moraju raditi teže poslove i raditi duže od pomoraca iz razvijenih država, premještaju se s jednog radnog mjesta na drugo po potrebi i često ne smiju doći u doticaj s putnicima, a ako ipak dođu čekaju ih disciplinske mjere.
Budući da su vlasnici kruzera bogati bijelci iz zapadnih država a diskriminiraju se većinom pomorci iz nerazvijenih država sve podsjeća na kolonijalni period. Moglo bi se reći da moderni kolonijalizam 21. stoljeća egzistira u kruzing industriji u većoj ili manjoj mjeri. No, slično je stanje i u drugim granama svjetskog gospodarstva. Top pet država s najvećom ponudom pomoraca su: Kina, Filipini, Indonezija, Rusija i Ukrajina.
Kod zapošljavanja visokostručne radne snage, zaposlenike izravno bira brodar, dok one radnike koji obavljaju fizičke poslove zapošljavaju agencije. Takvi radnici rade za manju satnicu, na točno određeni rok, dok visokokvalificirani radnici rade za bolju plaću i često su primljeni na neodređeno vrijeme. Trajanje ugovora o radu često ovisi o tome iz koje je zemlje pomorac, a ponekad i o tome u koji je sindikat učlanjen. Tako će npr. konobar iz Francuske i Španjolske vrlo rijetko raditi duže od 6 ili 7 mjeseci bez godišnjeg odmora. S druge strane, događa se da konobari Filipinci i Kinezi rade do 10-12 mjeseci dok dobiju pravo na godišnji odmor.
Kod brodara Carnival je 2001. godine zabilježeno da je na većini radnih mjesta prosjek radnih sati bio 10-12 sati na dan. Neka zanimanja su imala prosjek od nevjerojatnih 14 radnih sati dnevno. Vrlo rijetko je zabilježeno da je neki član posade imao osmosatno radno vrijeme. Međutim, što su radnici više radili to su imali manju satnicu i manju zaradu. Zarade su se kretale od 1200 do 50 $ na mjesec. U pogledu zanimanja, najviše sati su radili radnici sobari od 12 do 16 sati na dan iliti između 90 i 100 sati tjedno, svaki dan u tjednu bez prava na odmor. Jedno istraživanje je pokazalo da radnici na kruzeru na tjednoj osnovi u prosjeku rade 80 sati.
Teški rad bez predaha
Za radnike iz siromašnih država rad na kruzeru je iskustvo potlačenosti jer se neprekidno i teško radi daleko od kuće tjednima i mjesecima bez dana predaha. Upravo zato nije čudno kako se mnogi pomorci, a ponajviše oni iz Filipina i srodnih država, osjećaju kao da su u zatvoru.
Premda Konvencija 186 propisuje da nacionalna zakonodavstva moraju propisati minimalnu plaću, ona varira ovisno o državi pod čijom zastavom kruzer plovi. Najčešće su to mizerne brojke s kojima zaposlenici ne mogu zadovoljiti ni minimalne potrebe – piše Matija Šerić za Geopolitika.news.