Kriza je, treba li to uopće više napominjati. Pandemija nije gotova, cijepljenje nije riješilo skidanje maski, testiranje i izolacije. Trajat će. Dokad, nitko ne može sa sigurnošću reći.
Ono što se sa sigurnošću može reći, jest da je ekonomsko pitanje sve dubioznije, da ljudi ostaju bez posla, da je država u dugovima. Turizam, od kojeg ovisi većina, na staklenim je nogama. Vidi li se svjetlo na kraju tunela ili su to farovi vlaka? Na tu i druge teme koje se tiču dubrovačkog područja u granicama bivše općine Dubrovnik (od Prevlake do Trpnja s pripadajućim otocima), razgovarali smo s dubrovačkim ekonomistom Bajrom Sarićem.
Kako ocjenjujete protekle lokalne izbore? Hoće li nova-stara vlast biti u stanju realizirati obećano?
- Što se proteklih lokalnih izbora tiče, oni su politički, pa i svjetonazorski, kao i izbori na svim razinama, ma koliko se tvrdilo da su komunalni. Naravno, da se ne zavaravamo, oni su na svoj način i sukob različitih interesnih grupacija, pri čemu prije svega mislim na one materijalne. Uglavnom, u kampanjama je bilo utemeljenih i neutemeljenih kritičkih tonova na učinke dosad vladajućih, s vrlo malo konkretnih i izvedivih ideja i programa, a nije nedostajalo ni obećanja, kao i uvijek. Iskazan je zavidan nedostatak znanja o nadležnostima i mogućnostima lokalne i područne samouprave. Izborni rezultati su u 'gabaritima' očekivanih, HDZ se s onih par partnera iznova pokazao glavnom političkom snagom. To i ne čudi, jer je riječ o daleko najbolje organiziranoj stranci, sa snažnom interesnom mrežom, financijama i izbornom disciplinom članova i simpatizera.
Oporba je u svim tim aspektima bila preslaba. Iznenađenje su čak tri mandata je Srđ je Grad s platformom Možemo, s uglavnom kritičkim pristupom na dosadašnju vlast, no ne nudeći pri tome i alternativna rješenja, a još više Nezavisna lista Ivice Roka, kojoj je nekonvencionalni pristup izborima donio čak dva mandata. Svakako, dobili smo vlast kakvu smo zaslužili, ali je ostala zabrinjavajuća slaba izlaznost birača, koji kao da osjećaju vlastitu utjecajnu nemoć na političke procese.
- Puno toga je obećano ostvariti u iduće četiri godine, jasno je da neće sve proći, a moguće je čak da se ostvari nešto treće, jer puno toga je nepredvidivo, a što se Dubrovnika i ovdašnjeg mentaliteta tiče, nije ni jednostavno. To je u našoj tradiciji. Kad gledam neka druga mjesta i gradove diljem našeg Jadrana, mislim da se sporije razvijamo, a manjka nam inovacija i drugačijih promišljanja korištenja postojećih resursa. A i sami birači, ne samo naši, vrlo brzo zaboravljaju i obećanja i programe, pa čak i prioritete.
Je li gospodarstvo – koje nas svih skupa najviše zanima jer kriza još traje – bilo kvalitetno zastupljeno u stranačkim programima?
- Koliko sam uočio, gospodarskom aspektu pristupilo se površno, bez jasnih prioriteta, s gomilom obećanja, ali i s nerazumijevanjem zadaća lokalne samouprave u tim pitanjima. Ona ne može, kao u planskoj ekonomiji, nuditi ideje i projekte koje su stvar poduzetničkih interesa i tržišta. Međutim, lokalne vlasti mogu i moraju ponuditi za poduzetnike i ulagače poticajne prijedloge provedivih odluka i rješenja u poreznoj, komunalnoj i urbanističkoj politici iz svoje nadležnosti i to uskladiti s javnim interesom, a ne da se, kao dosad, uglavnom improvizira.
- Gospodarski sadržaj stranačkih programa ne čini se toliko važnim golemoj većini birača. Njima je važan dojam koji kandidat za vlast ostavlja na njih, od ideologije, svjetonazora preko retorike, izgleda i same volje za moć. Svi politički izbori uglavnom su više stvar emocija, a udio razuma i znanja nije toliko značajan za najčešćeg birača. Istini za volju, svijet u kojem živimo, potvrdila je to i ova korona pandemija, prepun je neizvjesnosti i nepredvidivosti, što također same programe, i kratkoročne i dugoročne, čine nerijetko skoro besmislenim. Kako bilo, na razini makar i ideja, ne vide se neke, barem u tragovima, naznake drugačijih razvojnih odrednica koje bi se udaljile od i bile neovisne o ćudljivom turističkom sektoru i tržištu.
Što mislite o turističkim perspektivama dubrovačkog područja?
- Receptivni turizam jest i bit će i dalje pokretač ukupne gospodarske aktivnosti našeg kraja. Pogotovo ako ga promatramo kao tržište, što on zapravo i jest, a ne zasebna djelatnost. Posredno ili neposredno, skoro 70 posto stanovništva i poduzetnika prihode ostvaruje od turizma i teško da će se to promijeniti u skoroj budućnosti. Kvaliteta i dinamika gospodarskog razvitka i životni standard stanovništva još dugo će ovisiti o turizmu. Uostalom, to u negativnom obliku vidimo i osjećamo u pandemijskim uvjetima. Teško je pronaći nešto drugo što bi radikalno promijenilo takvu gospodarsku usmjerenost. Skoro svakome tko nešto radi, proizvodi ili pruža usluge, krajnje prodajno tržište su turisti, ovako ili onako. I vinari, i školjkari, i poljoprivrednici, i ribari, i obrtnici, i trgovci, pa i kulturne ustanove, uglavnom su ovisni o stanju na turističkom tržištu i svi njihovi razvojni programi i ideje ciljaju na to tržište, o njemu su egzistencijalno ovisni. Sreća je da je dubrovačko područje bogato i privlačno svojom prirodnom, kulturnom i stvorenom baštinom i nezamislivo mi je da se tu može nešto radikalno promijeniti. No, volio bih kad bi bilo novih ideja, projekata i rješenja u smjeru usklađenog i ravnomjernog razvitka u prostoru i po djelatnostima. Možda ih i ima, ali ne mogu se nametnuti ili ovdje nije plodno tlo za njih.
Tu je i sve veći problem mladih naraštaja, njihovog zaposlenja, stanovanja i osobnog razvoja.
- Da, a u budućnosti će biti još veći problem. Sve je više mladih i školovanih ljudi koji ovdje nemaju ne samo egzistencijalne, nego i uvjete za kreativni razvoj i sadržajan život tijekom cijele godine. Vrlo je malo kvalitetnih i za stvaralaštvo i inovacije privlačnih radnih mjesta i uvjeta. A to je najvažnije za potpun razvitak intelektualnih i kreativnih potencijala i zbog toga se mladi, ambiciozni i željni osobnog ostvarenja, nakon školovanja ne vraćaju, već sreću traže u drugim, ne samo hrvatskim, nego i inozemnim sredinama. Osobito takvih mjesta nedostaje u takozvanom realnom sektoru, proizvodnji i nekim uslugama. Dio rješenja vidim u procesima digitalizacije i povezanim djelatnostima, dio u ekološkoj poljoprivredi, a dio u proizvodnji nekih dijelova ili sklopova za složenije kompanije i proizvode. Gradska politika mora biti otvorenija i poticajnija u potporama za darovite mlade ljude u svim djelatnostima. No, ne vidim da je u programima i provedbama političkih stranaka posebice naglašeno.
Svojedobno ste ukazali i na problem tzv. rentijerskog mentaliteta koji nas još nije napustio.
- Doba takozvanog rentijerskog mentaliteta, prema kojemu se moglo dobro živjeti od najma i ekstra dohotka ostvarenog kroz veće cijene u turizmu i povezane djelatnosti zahvaljujući specifičnom položaju, kulturno-povijesnoj i prirodnoj baštini Dubrovnika, praktično je iza nas. Imamo sve snažniju konkurenciju u susjedstvu, koje se naslanja na Dubrovnik i od kojega ono sve bolje živi, ovako ili onako. A i bez obzira na zračnu luku i sutra autocestu, bit ćemo i dalje daleko od emitivnih turističkih tržišta i ekonomskih tokova. Moram tome dodati i sve veću političku nestabilnost u susjednim BiH i Crnoj Gori, što uvijek ima i negativnih utjecaja na naše područje, osobito na turističku djelatnost. Svakako ćemo morati jednako, ako ne i još više, raditi za isto novca, a već smo suočeni i s nedostatkom radne snage u jednostavnim poslovima koji prevladavaju u našoj gospodarskoj strukturi pa ćemo sve češće morati posezati za uvozom. Ni u kojem slučaju ne treba biti pesimist, ali moramo shvatiti da smo dostigli gornje granice rasta, barem na užem gradskom području i da životni smisao budući naraštaji moraju naći na našim otocima, Konavlima, Dubrovačkom primorju i Pelješcu. Na kraju, moram spomenuti i stanje na tržištu nekretnina. Ono nam nipošto ne ide u prilog. Sve je veće zanimanje financijskih moćnih stranaca za kupnju stanova, kuća i zemljišta na našem području s kojima se naši ljudi sve teže suočavaju. Ti strani kupci ovdje samo privremeno borave, ne stvaraju nikakve ekonomske aktivnosti, a za njih praktično gradimo i infrastrukturu. Neću zalaziti u pitanje onog prepoznatljivog identiteta dubrovačkog područja koji pomalo kopni i teško mi se suglasiti da je to možda i jedan neminovan povijesni proces. Evo, nostalgija postaje ono što se dogodilo prije desetak i nešto više godina, kad se uzme u obzir u kakvom brzom i promjenjivom vremenu i prostoru živimo.
