U gradu turizma meštra ni za lijeka

U kakvom svijetu živimo – u onom koji želimo popraviti ili odbaciti? Trudimo li se više popravljati stvari? Vrijedi li uopće trošiti vrijeme na popravke? Mislim da je odgovor na moja pitanja negativan: živimo u apsolutno potrošačkom svijetu u kojem više ništa nije vrijedno popravka. Sjećam se svoje mladosti u kojoj sam pola vikenda provodio pod haubom svog automobila pokušavajući riješiti kakav tehnički problem.

Zapravo, moj prvi automobil, Mini Morris, platio sam 2000 kuna, tako da je jasno da je na njemu uvijek bilo posla. Moj otac i ja čak smo izvadili stari motor i zamijenili ga s “novim”, zapravo polovnim. Da budem iskren, satima sam znao odvidavati stvari i zavirivati u srce nekog stroja, kako bih ponovo sve sklopio i vratio u prvobitno stanje. Nedjelje su bile rezervirane za obilazak odlagališta kako bih pokupio “nove” šarafe, ventile i ostale sitnice za mog Minija.

Vjerujem da je inspiracija i “krivac” za moju radoznalost moj otac. Ne sjećam se da je ikad u našu kuću ušao vodoinstalater, električar, zidar, pitur ili bilo tko drugi tko bi trebao nešto popraviti, zakrpiti ili sagraditi. Zašto bi i ušao, kad je moj otac sve sam radio.


Ono što nije znao naučio je iz vlastitih pokušaja i pogrešaka, a bilo ih je nekoliko. I nije bio jedini koji se učio na takav način, mnogo puta bio sam s tatom dodajući mu kacavitu, čekić ili ciment, tako da sam i sam jako puno naučio. To su bili dani prije interneta. Nisi mogao uguglati “kako popraviti perilicu", već bi sam tražio rješenje za problem. Nije bilo “hard diska” ni pametnih telefona koje danas nosimo u džepovima i putem njih začas dođemo do tražene informacije.

Moj otac je pripadnik “uradi sam” generacije; gradio je zidove i garaže, popravljao struju, uređivao kupaonicu, popravljao tostere, aute, oblikovao vrt, popravljao krov koji je prokišnjavao. I sve to s kutijom alata i logikom.

Ah, kako li su se vremena promijenila! Pronaći nekoga danas tko može napraviti ili popraviti nešto vlastitim rukama nalik je na potragu za zlatnim Gralom ili potragu za ćupom zlata na kraju duge. Smatram se sretnikom jer sam prateći oca u stopu i pomažući mu u mnogim stvarima, naučio najvredniju lekciju života.

Bez obzira što nisam spretan poput njega, još uvijek znam popraviti i napraviti mnogo stvari za koje ostali ljudi traže pomoć majstora. A pronaći majstore, bez obzira na profil, danas je sve teže i teže, a u Dubrovniku je to posebno teško. “Rekao mi je da može doći za šest tjedana”, kazao je moj prijatelj koji je pokušao angažirati majstora kako bi mu sagradio zidić u vrtu.

Radi se o poslu za koji je potrebno maksimalno tri dana rada, međutim, taj konkretni majstor je toliko zauzet da nema šanse da dođe u narednih mjesec i pol. Izgleda da ćemo na majstore čekati dulje nego na pregled kod doktora u Dubrovniku! A ovdje govorimo o dobrom majstoru, majstora (i posla) ima jako puno, ali, nažalost, nisu svi dobri.

Dok guramo nove generacije da se školuju za administrativne poslove, menadžere, glasnogovornike, da prebacuju papire iz ureda u ured, za to vrijeme se suočavamo s ozbiljnim nedostatkom u obrtničkim i servisnim zanimanjima.

Možemo mi sad raspravljati o tome da je Dubrovnik grad turizma i da najviše treba radnika u turizmu. To je točno. Ali, tko servisira autobuse kojima se turisti svakodnevno voze na izlete, tko popravlja klime koje hlade goste u apartmanima, tko popravlja aparate na sladoled, tko gradi nove apartmane za iznajmljivanje preko Airbnbija, tko popravlja oštećene bazene? Popis svakodnevnih potreba je jako dugačak, međutim, popis dobrih i kvalificiranih majstora začuđujuće je kratak.

Dok je ponuda radnika u marketingu, ljudskim resursima i sličnim zanimanjima više nego zasićena, tehnička zanimanja zastrašujuće su u manjku. I ne radi se samo o majstorima, pronaći u Dubrovniku zbilja dobrog kuhara, nalik je na potragu za djetelinom s četiri lista. Postoji jako veliki broj ljudi koji prodaju sobe, dočekuju i brinu o gostima, međutim, pronaći osobu koja će ih kvalitetno nahraniti ili im popraviti tuš, jako je teško.

Na jednoj strani imamo konzumerizam koji je dosegnuo vrhunac, s proizvodima nebulozno kratkog roka trajanja, dok su na drugoj u opticaju novi proizvodi, koje kupuju milijuni ljudi. I s obzirom na to da svaka akcija ima reakciju, možemo očekivati posljedice, napisala je marketinška stručnjakinja Kristi Gartner. I to je istina. Mi posljedice već osjećamo.