Postoje neke stvari za koje ne znaš koliko su vrijedne dok ih ne izgubiš. U svakodnevnom životu puno toga uzimamo zdravo za gotovo i sasvim nam je normalno, recimo, jutarnja kafa ili računi u poštanskom sandučiću. U ovom trenutku u kojem se nalazim(o) ne razmišljamo o njima, iako su one i dalje prisutne u našim životima.
Tako možete zamisliti moje ogromno iznenađenje, ma to je blaga riječ, prije šok, kad sam ostao bez onoga s čim sam vezan "pupčanom vrpcom", mobitela. U 400 pređenih kilometara do sad, što je više od trećine planiranog putovanja, prošli smo svašta. Svaki je dan avantura u svakom smislu te riječi. I to je ono što je zabavno i uzbudljivo. Ujutro kad se probudimo nemamo pojma gdje ćemo tu noć spavati ili što ćemo jesti, na što ćemo naletjeti i jednostavno, kako ćemo "preživjeti" dan. Našu dnevnu rutinu vjetar je otpuhao u Atlantik!
E sad, toliko nepoznatih stvari odjednom, nauči vas brzo misliti i reagirati. Neobično je to kako se u mozgu dogodi klik koji "izbriše" stvari iz svakodnevnog života i usmjeri se na par ključnih – hranu, piće i spavanje. Ne želim reći da je to način preživljavanja, međutim vidiš što je zaista važno i kako na životnom putu navučemo stvari kojima dajemo nepotrebno (pre)veliku važnost.
U tom našem preživljavanju postoji nešto što nam je zaista potrebno, a to su navigacija i komunikacija, odnosno mobiteli. Vjerujte mi, nakon proživljenog iskustva nikad više neću kukat zbog mobilne veze u Hrvatskoj. Negdje sam pročitao da je na teritoriju Hrvatske i području teritorijalnih voda pokrivenost signala 98 posto. E, to se ne može reći i za Veliku Britaniju!
Piruetom za signalom
Ispočetka je sve bilo romantično i neobično. U modernom načinu života takve nam se stvari ne događaju često pa nas iznenade kad se dogode. Vrlo brzo romantika je prerasla u frustraciju. A sad ću vam ispričati priču o jednoj dionici putovanja južnim Cornwallom. Bez imalo govora sve je prekrasno, i više od tog, spektakularno zapravo. U svijetu mode ovaj bi kraj nosio titulu super modela. S druge strane je tehnološka crna rupa. Ništa. Ni crtice signala na mobitelu, mrtav!
Jedan smo dan proveli hodajući bez signala i podatkovne mreže. "Ma sigurno ti je nešto s telefonom," rekla je u mene žena gledajući me kako s njim mašem preko glave, radeći piruete i postavljajući se u "mobitel-sutra" poze. Cijelo vrijeme putovanja, odnosno hodanja, mobilne veze bile su sporadične. Ali da ih uopće nema, to je zaista rijetkost. "Moramo pronaći neki kamp prije nego padne mrak," rekao sam supruzi dok smo se spuštali niz padinu koja je vodila do malenog sela na samoj obali. Izgledalo je kao da je taj čas opiturano i očišćeno, jako slatko mjesto.
Poneka od tih mjesta izgledaju kao da su odsječena od ostatka svijeta, a ponekad i od stvarnosti. Dvoje stranih ljudi s ruksacima na leđima i psom u takvom okruženju odmah budu primjećeni. Ono što ovdje brzo naučiš je to da ako se nađeš u nekom selu u Engleskoj prvo ideš u pub. Pubovi su središte svega. Svojevrsni centar "društvenih mreža". I tako, bez mobitela, odnosno, bez interneta, bez znanja o tome gdje možemo spavati, što se uopće nudi, pošli smo u pub, u centar svijeta, u tom trenutku našeg svijeta. "O, da, da, imamo WI FI,"rekao nam je nasmješeni barmen.
Ovo je bio bonus jer to nemaju svugdje. "Mi vam nemamo sobe, ali ako pitate Mable dole u poštanskom uredu ona će vas uputiti na pravo mjesto," dodao je dok nam je točio pivu. Prvi korak smo riješili, sad samo trebamo naći poštanski ured i Mable. "Pa nemamo vam mi ovdje mobilne veze," rekla je Mable uz široki osmijeh. "Nikad nismo ni imali," dodala je. Je li ovo engleski sarkazam? Je li se to ona šali? Mable uopće nije izgledala kao netko ko bi uživao u šali. Rekao bih da je supruga farmera. Praktična i pragmatična.
Nemamo wi fi, pričajte jedno s drugim
"Trebali bismo mjesto za spavanje," rekli smo. Kupac u poštanskom uredu (zapravo se radi o butizi u kojoj se prodaju marke), okrenuo se i odmjerio nas. "Hm, to je zagonetka," rekao je gladeći bradu. Ma jesmo li se mi slučajno našli u epozodi Ubojstva u Midsummeru? Svi likovi su bili u tom điru. "Što ne probate na farmi," upitao je Burt, novi lik koji je izronio iza drvenih gajbi s freškim voćem. Koja sad farma? "E, da, možete njih nazvati," ponovo se u razgovor uključila Mable. "Kako ću ih nazvat kad NEMAM signala," pitao sam.
Odgovor je brzo stigao, i vjerujte, nije šala. "Ovako, imate dvije opcije: možete se popeti na vrh Hunterove litice, na drugu klupu s desne strane, nije vam to daleko, oko 800 metara, i onda gore možete uhvatiti signal. Druga opcija je da pričekate da se povuče plima," rekla je s bezizražajnim izrazom lica, kao da se radi o nečemu što čuješ svaki dan. "Što se dogodi kad se povuče plima," upitao sam. "Paaa, more se povuče 800 metara, prošetate po pijesku, okrenete se prema kopnu i onda bi trebali dobiti signal," stigao je mrtav-ozbiljan odgovor.
"Dobro, osim te dvije opcije što bih još mogao učiniti," upitao sam Mable jedva se suzdržavajući da ne umrem od smijeha. "Pa, možete upotrijebiti ovo," rekla je i pružila mi kovanicu od 5 penija. "Gdje?" upitao sam. "Dole niz ulicu je govornica," odgovorila je. I tako sam završio ispred telefonske govornice, (mjestu na kojem sam prvi put bio prije valjda nekoliko desetljeća), razgovarajući s vlasnikom farme. Hvala na savjetu, Burt! Vratio sam se kod Mable. "Samo da pitam, kako vi ovdje komunicirate između sela," upitao sam je, nju i čovjeka koji je upravo slao pismo. "Preko messangera na Facebooku," odgovorila je. "Ali kako kad nemate signala," odgovorio sam.
"Samo kad uhvatimo WiFi ili pođemo na piće u pub," odgovorila je. Evo, ne znam što bi mislio. Je li to romantično? Je li iza mene ostao dan u kojem je bila detoksikacije od mobilnih mreža? Ili je zapravo sve frustrirajuće i besmisleno? Jesu li ljudi ovdje nesretni zbog zakinutosti tehnologijom? Ne bih rekao. Zapravo, kad malo bolje razmislim, u pubu su ljudi razgovarali jedni s drugima, pritom se gledajući u oči umjesto da bulje u mobitele. Svi smo mi robovi naših telefona, to je sigurno, tako da je za mene ograničenje njegova korištenja na par dana istodobno bilo oslobađajuće, bez obzira na (povremenu) frustraciju koju mi je donijelo.