Ne smatram se osobom koja pije. Pritom mislim na alkoholna pića. Alkohol konzumiram na vjenčanjima, za Božić i na karminama. Nije da ne uživam u viskiju ili pivi, ali više volim biti trijezan nego ingvazdan. Naravno, znao sam se i ja ponekad dobro napiti, ali to se sve rjeđe događa.
Kad pijem, volim klasična pića: rum kolu, viski sodu, brandy, s čim god, važno je da ne bude s nekim slatkim gaziranim pićem. Ne tako često, a obično kad sam pozvan negdje na večeru, znam popiti rakijicu. Jedna mi je sasvim dovoljna, nakon dvije mislim da bih završio na podu razgovarajući s pločicama.
“Sutra pečemo rakiju, hoćeš doć’ vidjet’ kako se to radi,” upitao me je susjed. Instinkt mi je govorio da je moj odgovor trebao biti “Ne bih, hvala, ali hvala na pozivu.” E, ali kad sam ja kuriozan. Vjerovali ili ne, nikad nisam gledao proces u kojem se grožđe pretvara u tekuću vatru.
Ravno nakon sastanka, odjeven u poslovnu odjeću, otišao sam u “pecaru” u susjedstvu. Sudeći po alkoholnim parama koje su se osjećale u zraku u to kasno popodne, bilo je očito da je proces pečenja rakija davno započeo. Nalazili smo se zapravo u svojevrsnom bunkeru u kojem je susjed, “chef”, zaposleno miješao, ulijevao i isprobavao rakiju. Ono što su laboratoriji metha bili u Chicagu, ili farme marihuane u Seattleu, to smo mi bili u Župi.
Zapravo, susjedi su me i podsjećali na dva farmera iz močvare Missisipija koji kuhaju čuvenu Mjesečinu (Missisipi Moonshine). Miris koji sam osjetio kad sam zakoračio u bunker bio je prejak, ali ujedno i vrlo primamljiv. “Ti znaš da je ovo ilegalno, jel da,” zafrkavao me “chef”, smješkajući se kao da je već testirao nekoliko rakijica.
Hoće li nam upasti racija CIA ili FBI? USKOK bi nam se vjerojatno pridružio u piću. “Kako zaboga taj “kaos” od crvenog i ljubičastog grožđa postane tako nešto čisto i prozirno,“ zapitao sam se fasciniran prizorom u kojem je čisti alkohol lagano izlazio na drugom kraju cijevi. I dok gledaš kako tvoje piće lagano otječe u 15 litarsku broku od Jupola, onda znaš da sudjeluješ u nečemu jako zabavnom.
Prije nego sam uspio išta izustiti u ruci mi se našla čaša s gotovo vrelom rakijom. To mi je bila prva i jedina toga dana pa sam je lagano pijuckao. “Koliko je ovo gradi?” upitao sam kašljući. “A ne znam ti, nismo mjerili, ali neđe oko 48,” odgovorio mi je susjed. Poklopac je ponovo bio dignut pa sam bacio pogled na smjesu od koje je dolazilo piće koje sam upravo držao u rukama (mislim da mi je to bila već treća čaša, pogubio sam se s brojanjem već iza druge).
“Ooo, evo nam Božića,” uzviknuo sam, dok je od mase vrelog grožđa dopirala aroma kuhanoga vina. Mislim da sam u tom trenutku i počeo pjevati božićne pjesme. “E, a provaj ovu,” rekao je netko, dok mi je iz petlitarske boce Jane ulijevao nešto u čašu, “ovu smo prvu ispekli.”
Jana mi je pala na pamet jer su i voda i rakija bile istog izgleda. “Koliko ste toga napravili,” pitao sam. Iako mi je samo čaša bila zamagljena, mozak mi se isto pitao “zašto smo svi u oblaku?” E, sad, je li on rekao 9 litara, 19 ili 90, pojma nemam, znam da je negdje spomenuto 9.
I sad zamislite scenu da se, recimo, pojavila ekipa iz CIA-e. Imate glavnog kuhara nagnutog nad loncem vrućeg napitka, zatim, mog susjeda kojem je odjeća prekrivena sokom od vina i koji izgleda kao da je upravo počinio masovno ubojstvo i mene odjevenog poput kupca. Znači, imamo šefa, izvršitelja i dilera. Iz nekog razloga učinilo mi se da se pod ljulja. Jesmo li mi ovo na Skali?
A cijelo to vrijeme rakija je lagano sipkala u broku od Jupola. Naš izvor radosti i dalje je pristizao. “O, pa smračilo se,” čini mi se da sam bio rekao i odteturao u mrak mašući svojim kompanjonima, trojcu rakija! “Hoćeš li ti uspjet doć’ do doma?” upitala me susjeda s balkona. “Samo ti mene uputi na pravu bandu pa ću ja pomalo,” odgovorio sam joj kroz smijeh.
Ali, nisam dobio odgovor. Je li mi se ovo učinilo? Je li ja ovo govorim sam sa sobom? Nego, da završim ovu priču sa zaključkom da je to bilo popodne koje neću lako zaboravit. Međutim, to baš i nije istina jer se drugo jutro skoro ničeg nisam sjećao. Živila rakija!