Bez imalo sumnje jedan od glavnih razloga zbog kojeg sam se preselio ovdje prije toliko puno godina zasigurno je bila ljubav na prvi pogled prema g(G)radu okruženom zidinama. Živjeti nadomak nečeg tako prelijepog i zadivljujućeg bilo je poput poklona, velike časti i privilegije.
Ovaj Grad i ljudi koji ga nazivaju domom oblikovali su početak mog života ovdje. Ne znam je li riječ o sreći ili sudbini, ali živeći i radeći ovdje moje srce i dušu ispunila je ljubav prema ovom mjestu. Sve vrijeme, a bit će tomu uskoro i 30 godina, svjedočio sam raznim promjenama od kojih su neke bile dobre, a neke loše. Jako loše i bilo ih je teško gledati. Smatram da je ovakav dragulj svjetskoga glasa zaslužio puno bolje vodstvo u nekim vremenima. Ne bi me bilo briga da mi nije toliko stalo, a znate kako se kaže: “srce ne bira”.
U zadnje vrijeme puno razmišljam o odluci gradske vlasti da se limitira broj apartmana u staroj gradskoj jezgri, odnosno da se više ne izdaju dozvole za nove. “U posljednje tri godine broj kreveta u gradu povećan je za 4000. Ako privatni smještaj nastavi rasti tim tempom, to će definitivno dovesti do situacije da će Grad postati isključivo mjesto rentijera čime će nestati i ovo malo preostalog života. Cilj nam je dovesti i naseliti mlade obitelji kako bi se život ponovo vratio u zidine,” rekao je dubrovački gradonačelnik.
Grad duhova
Riječ je o vrlo hrabrom potezu. Nakon razmišljanja i vaganja “za i protiv”, mislim da je ovo korak u pravom smjeru, iako do samog cilja slijedi još jako (jako, jako) puno koraka kako bi počelo oživljavanje Grada koji je doslovno na aparatima za održavanje života.
U vrijeme kad sam ja ovdje doselio, Grad nije bio samo ukras kojem sam se divio, bio je centar života. Nije vam trebao izgovor za doći, već ste imali razlog za to. Ali kako su stanovnici prodavali svoje kuće i iseljavali, tako su se počele osipati i nestajati mnoge institucije, butige, obrti.
Jednostavno za njih više nije bilo interesa jer se broj stanovnika drastično smanjio. Zamijenjene su s grozomornim “Made in China” suvenirnicama (a kuku meni ako me se Kinezi dočepaju). Sve to nije naštetilo samo ljudima koji su ostali ovdje živjeti, već i svima koji se više nemaju potrebe skalat u Grad za kupit puce, patente, popravit sat, cipele i tako dalje.
Ako moram poć’ u Grad po neki papir, dozvolu ili bilo što, onda ću sigurno ostat‘ popit kafu ili nešto pojesti. Zabrana novih apartmana neće donijeti željeni rezultat ako se ne kombinira sa stvarima potrebnim ljudima u Gradu za svakodnevan život, a to je puno duži i teži put od pukog donošenja odluke “nema više apartmana”.
Zašto se ti mali prostori, a ima ih, ne ustupe besplatno autentičnim obrtima poput zlatara, postolara, urara, vezilja i ostaloga što je potrebno za normalan život? Malo nam je godišnja zarada pa treba još uzet gdje se može? Ne bi li turistima bilo draže vidjeti (a lokalcima na korist) takve stvari umjesto figurica plastičnog Sv. Vlaha, butiga od gumenih bombona, sladoledarnica i bankomata?
Što nam treba?
Sigurno ste posjetili neko turističko središte pa znate o čemu govorim. Ima i tamo suvenirnica, gumenih bombona, ali ne dominiraju u tolikoj mjeri. Ovakav bi pristup donio više opcija za a) ljude koji žive u Gradu i b) onima koji ga posjećuju.
Ako hoću kupit majicu od Igara prijestolja, pa bogati naručit ću je preko Amazona, ali ako trebam popravit cipele/sat/peglu, skalat ću se u Grad (i od muke pjevat Skalini, skalini od Buže).
Bih li se vratio živjet u Grad? Nema šanse! Ma da mi date džabe stan, ne bih! Puno je teže ljude nagovorit‘ da se vrate na mjesto gdje su nekad živjeli, nego ih uvjerit da na tom mjestu ostanu.
Zamislite samo kakav bi život bio da je ovakav zakon donesen prije 30 godina. Ima u engleskom jeziku jedna uzrečica koja odično opisuje ovaj trenutak “zatvaraš vrata staje nakon što je konj istrčao”. Hoće li sve ovo donijeti negativan utjecaj na cijene nekretnina?
Možda. Jedan mi je ‘nekretninar‘ rekao da je posljednih godina 80 posto kupaca stanove kupovalo za iznajmljivanje. Onih 20 posto, pretpostavljam, bili su kupci koji su kupovali kuće za odmor.
Čitajući između redaka, dolazimo do broja lokalaca koji su zainteresirani za život u Gradu. Ja se samo nadam da je gradonačelnikova odluka samo manji dio puno većeg plana i dobro razrađene strategije jer ćemo u protivnom oživljavati mrtvo tijelo.