“Jako ljubazno i lijepo od tebe, ali ako to pojedem ići ću danima na wc,” rekla je moja supruga umirući od smijeha. I dodala “Pa nisam koza.” Uvijek mi se sviđalo to što se u Dubrovniku uglavnom jede sezonski – zna se kad je sezona pomadora, zlatnoga grožđa na kraju ljeta, rumenih jagoda (mog omiljenog voća) i čija je sezona ekstremno kratka. Zna se kad su srdele najdeblje i najslađe, smokve pune meda, a kobasice spremne za kuhanje. Zapravo se prati ritam Majke prirode.
Da bismo dobili voće i povrće izvan sezone moramo napraviti dvije stvari. Ili ih sami donijeti iz toplijih krajeva ili prisiliti prirodu da se ponaša onako kako želimo. U oba slučaja voće i povrće ne bude ni približno onako kakvo bi trebalo biti. Taj “superbrzi” način života nimalo nije zdrav. A na drugu stranu sasvim smo zaboravili biti strpljivi i cijeniti ono što imamo. To me podsjeća na pjesmu grupe Queen “I want it all, I want it now!”
Trenutno je sezona kuka i šparoga. Proljeće je u zraku, a ta zelena i zdrava delicija izbija iz tla i gura svoje glavice prema suncu. Odmah se moram ogradit i reći kako nisam ljubitelj tog povrća. Jednostavno mi je pregorko, ali s obzirom da znam koliko je bogato željezom, toliko potrebno našem tijelu, povremeno ga pojedem. Međutim, u nas doma ima netko ko ih jednostavno obožava, a to je gospođa Thomas.
“Najčešće vam rastu blizu ove biljke,” objasnio mi je par koji sam sreo u šetnji i koji je imao pune ruke busena ubranih šparoga (i kuka). Proučio sam situaciju jer sam jednostavno bespomoćan kad je pronalazak tih biljčica u pitanju. Zapravo, iskreno, nikad nisam našao ni jednu! Ni jednu jedinu, ikad!
S obzirom da sam često u šetnji prirodom sa svoja dva psa palo mi je na pamet da bi trebao/morao pronaći koju. Sreo sam onaj par ruku punih šparoga, dobio savjet gdje i kako i tako “fudran” krenuo u potragu. “Sigurno ćete pronaći hrpu njih gore uz brdo,” rekli su mi, mahnuli i poželjeli sreću u potrazi.
U svoju obranu mogu reći da to nisam radio dok sam bio mlađi i nemam niti iskustva niti znanja što tražiti. Znam da mi je obrana na “klimavim nogama”, ali od nje ne odustajem. Penjao sam se uz brdo očiju prikovanih u raslinje oko mene. Svaki put kad bi se sagnuo misleći da sam našao “zlatni Gral” od radosti bi poskočili i moji kučki (barem se tako činilo).
Međutim, nalazio sam samo travurinu. Pa da kako to?!? Pa kako to može biti tako teško? Opet sam došao doma praznih ruku. Kad sam ušao u boravak i vidio u čaši busen šparoga nisam mogao vjerovati. “Ma izašla sam istrest tapitiće i vidjela ih tu ispred kuće…”, obavijestila me supruga uz široki osmijeh i time mi natrljala krupne soli na ranu.
Ja sam se popeo na brdo i nisam našao ništa, a ona je samo otvorila vrata od kuće i nabrala večeru. Međutim, ako posjedujem neku izraženu karakternu crtu, onda je to odlučnost. Sljedeći sam tjedan krstario s kučkima po poljima, brdima i visokoj travi. Jadne su životinje valjda mislile da sam prolupao. Bez rezultata! Vjerojatno sam i ugazio na koju šparogu, ma čini mi se da bi mogle imat i neonski natpis na sebi što bih ih ja prepoznao.
Prošlo je deset dana i ništa. Ali, nisam posustao. Palo mi je na pamet da pođem i kupim u Konzumu balicu, e, ali znate da se tamo ne prodaju divlje, nego one debele. “Jeste uspjeli?” upitao me isti onaj par koji mi je dao savjet i kojeg sam sreo nekoliko tjedana kasnije. “Nisam siguran je li riječ o sreći ili umijeću, prije bih rekao da je umijeće,” našalio sam se. “Uzmite malo naših”, ljubazno su mi ponudili.
Došao sam u napast, ali sam ih ipak pristojno odbio. To bi definitivno omekšalo moj lovačko-tragački instikt! I eto mene opet u brdima, kadli ono, šparoga. “Našao sam jednu!” rekao sam nikome, odnosno zbunjenim kučkima. Bilo bi malo reći da sam bio presretan, ne impresioniran, više umoran, ali našao sam šparogu. Kučki su lajanjem potvrdili sve navedeno, iako vjerujem da su više lajali od sreće što je potraga napokon okončana.
Žurio sam doma kako bi se pohvalio s ulovom. Stavio sam je u vodu i čekao ženu da dođe s posla. Čim je ušla i ugledala je prasnula je u smijeh. I tako je nastala rečenica s početka ovog teksta. Zapravo sam bio ubrao travu i kad sam malo bolje pogledao shvatio sam da bi uskoro mogla procvjetat. Hoću li odustati? Nema šanse! Jednog dana, jednog lijepog dana, samo ne danas i ove sezone, pronaći ću ja tu šparogu…..